Rebeka Štimac Vukmirović – Potraga za osjećajem unutarnjeg mira

Rebeka Štimac Vukmirović – Potraga za osjećajem unutarnjeg mira

Prije više od desetljeća i pol krenula sam na put potrage za osjećajem unutarnjeg mira. Potraga je počela zato što sam tada unutar sebe osjećala da onako više ne mogu, osjećala sam besmisao, osjećala sam duboko razočaranje, tugu, ljutnju, strah, krivnju, anksioznost, stalnu brigu o različitim stvarima… I cijeli taj kaos unutar mene bio mi je neizdrživ. Došla sam do točke u kojoj je bilo – ili ću se ubiti, ili ću nešto promijeniti. I da se pitalo mene, ja bih se ubila, ali život je imao druge planove i sa svojim planovima pomrsio moje planove te me spriječio da odluku o samoubojstvu pretočim u djelo.

Neke ljude takvo ili slično unutarnje stanje ne dovede do odluke o samoubojstvu. Neki ljudi donesu drugačije odluke: okrenu se kriminalu, okrenu se ovisnosti, počnu više ili manje svjesno stvarati nasilničke obiteljske priče, probleme s poslom, probleme sa zdravljem…

No… Na kraju uopće nije važna vanjska predstava, odnosno vanjsko igralište na kojem se odigrava bijeg od suočavanja s tim unutarnjim stanjem. Važna je početna točka, poanta osjećanja tog unutarnjeg kaosa i pronalazak načina izlaska iz njega na način koji je za naše najbolje i najuzvišenije dobro te koji je u skladu sa našom svrhom i misijom života.

Svi smo mi na svijet došli s darovima i kvalitetama duše s namjerom da te darove i kvalitete osvijestimo, razvijamo i podijelimo sa svijetom. No, mnogi od nas zaboravili su koji su njihovi darovi i kvalitete te kako s njima mogu pridonijeti stvaranju ljepšeg svijeta. Možda je došlo vrijeme da se sjetimo toga.

Početna točka prisjećanja je osjećanje tog unutarnjeg kaosa, osjećanje potrebe za pronalaženjem mira, sigurnosti, podrške, poštovanja, ljubavi… Ako naša svijest nije baš razvijena, onda se uglavnom događa da taj osjećaj unutarnjeg kaosa počinje upravljati našim odlukama, mislima i načinom doživljavanja emocija. Ako imamo razvijenu svijet, onda ta svijest ima snagu i moć upravljanja tim osjećajem unutarnjeg kaosa te odlukama, mislima i načinom doživljavanja emocija.

U periodu kada sam planirala vlastito samoubojstvo, moja svijest nije bila baš razvijena i odlukama i mislima i doživljavanjem emocija upravljao je taj unutarnji neugodni kaos, osjećaj od kojeg sam samo željela pobjeći.

Danas je moja svijest mnogo razvijenija i u puno većoj mjeri ona upravlja ostatcima tog unutarnjeg kaosa, mislima, odlukama i doživljavanjem emocija.

Neopisiva je razlika u mom načinu doživljavanja svijeta, životnih situacija, unutarnjih stanja sada i početkom 21. stoljeća kada sam kretala na put potrage za unutarnjim mirom. Sada je puno manje drame, nepotrebne patnje, svađa… a kada se nešto takvo i dogodi, puno lakše i brže izlazim iz tih stanja, manje brinem, lakše izlazim iz svojih poznatih zona, otvorenija sam za nove prilike, nova iskustva i općenito promjene. I to zaista na toliko mnogo načina olakšava i uljepšava svakodnevni život.

Kada biste poslušali koju poruku vam taj unutarnji kaos nosi, vjerojatno biste čuli ovako nešto: „Halo? Ima li koga? Život zove … (vaše ime). Vrijeme je da se vratiš Sebi i da izađeš iz unutarnjih zatvora, iz ove smrdljive močvare u koju si zalutao/la. Vrijeme je da ostaviš po strani sve što si mislio/la da si ti i da je život te da sve to preispitaš, da se sjetiš svoje svrhe i da je živiš usprkos strahu, usprkos neugodi/sramu/tuzi/krivnji… Vrijeme je da sve što ti se dogodilo pogledaš iz perspektive učenika i pitaš se o lekcijama koje si tijekom života skupio/la, o snagama/vještinama/znanjima/kvalitetama koje si kroz upravo ta iskustva skupio/la i da se pitaš kako sa svime time možeš doprinijeti ovom svijetu i sebi, kako ih možeš koristiti za svoje najbolje i najuzvišenije dobro.“

Kako je taj unutarnji kaos nastajao postepeno, tako je i izlazak iz njega postepen. Izlazak zahtijeva predanost, zahtijeva posvećivanje svoje pažnje i vremena bivanju u tišini sa samim sobom, zahtijeva promjene nekih navika ponašanja, misli i doživljavanja emocija, zahtijeva konfrontiranje sa mnogočime od čega više ili manje svjesno bježimo u nadi da ćemo uspješno pobjeći od toga. Ali… uspješan bijeg u ovom slučaju ne postoji… Kad-tad to „čudovište iz ormara“ dostigne nas na ovaj ili onaj način. I što duže bježimo, čudovište izgleda sve strašnije u našim mislima i sjećanju. To čudovište zapravo uopće nije strašno i samo predstavlja neki ranjeni dio nas koji želi da ga zagrlimo i da ga volimo, da integriramo dio Sebe koji smo nekad i zbog nečeg odbacili od sebe.

I gledajući sve što sam prošla u tom periodu potrage za unutarnjim mirom, zaista mogu reći da niti jedan životni izazov, ma koliko se činio težak i zahtjevan, nikada nije bio više od onoga što sam mogla u tom trenutku podnijeti. Nikada. I obično se događalo da je teže bilo odgađati suočavanje s tim izazovom, nego se zaista s njim suočiti, proći kroz njega, naučiti nešto iz njega i nastaviti dalje.

Nakon svakog ispravnog suočavanja sa ranjenim dijelovima sebe, unutar sebe osjetila sam veći mir, više ljubavi prema sebi, više poštovanja i nježnosti prema sebi, više snage i sigurnosti… I sve to preslikalo se u velikoj mjeri i na vanjske situacije u mom životu. I to ne znači da se ne suočavam sa izazovima, da nekad nije teško, da u mom životu cvjetaju ruže i da po svemu što dotaknem padaju nebeske šljokice ljubavi. Ne, ne… To ne znači to… Zapravo, ako ćemo iskreno… Nekad mi se čini da su trenutni životni izazovi na mnogo načina puno zahtjevniji od izazova s kojima sam se suočavala prije i bez obzira na to, suočavanje s njima je sada lakše, brže, pa čak i zabavnije nego ikad prije. Ono što mi se događa u životu sve rjeđe doživljavam osobno i to je zaista olakšanje.

I zabluda je da možemo kontrolirati vanjski svijet i da je poanta ići k tom cilju. Poanta je ovladati Sobom, svojim unutarnjim svijetom. Poanta je ovladati svojim doživljajem svijeta, svojim reakcijama, mislima, emocijama te se dovesti do točke u kojoj osjećamo sigurnost i mir i kad odustanemo od pokušaja kontrole i manipuliranja vanjskim događajima. Veća potreba za kontrolom i manipulacijom vanjskih događaja uglavnom dovodi do većeg razočaranja, užasa, bijesa, tuge…

Zašto je to tako? Pokušaj kontrole i manipuliranja ide iz osjećaja nemira, nemoći, izgubljenosti, užasa, a s druge strane potrebe da osjetimo mir, moć, sigurnost i ravnotežu. Ako u potragu za zadovoljenjem svojih potreba idemo identificirajući se s unutarnjim kaosom, tada će taj unutarnji kaos upravljati našim mislima, odlukama, akcijama, percepcijom, emocijama, doživljavanjem svijeta… Posljedica toga je uglavnom još veći unutarnji kaos i nemir. Ako u istu potragu idemo svjesni svog Izvornog Ja, tada počinjemo u sve većoj mjeri osjećati da nas Život vodi, da nam Život u svakom trenutku govori što trebamo promijeniti, kamo se trebamo usmjeriti, od čega trebamo odustati, čemu se trebamo otvoriti… Tada shvaćamo da se situacije ne događaju nama, već se događaju za nas kao prilike da se vratimo Sebi i življenju svog punog potencijala.

Upravlja li vašim životom unutarnji kaos ili ste vi ti koji upravljate tim kaosom?
Ako kaos još uvijek upravlja vama, u sebi imate sve što trebate da biste izašli iz njega, samo se toga trebate sjetiti i usmjeriti svoju pažnju s problema na rješenje. Nakon toga, Život će na vaš put donijeti ljude/tehnike/alate/edukacije/knjige/videa… koja vam na tom putu mogu pomoći da se krećete što brže, lakše, jednostavnije i nježnije.

Više informacija možete saznati putem maila putpjesmesrca@gmail.com, na broj mobitela 098 956 8479 ili kroz privatne poruke na FB stranici Put Pjesme Srca.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp