“Ljetopis iz budućnosti” nevjerojatna je priča o bizarnom i neobičnom događaju kojem svjedoči Paul Amadeus Deincah, autor knjige koji je živio početkom prošlog stoljeća u srednjoj Europi.

Diencah tvrdi da je tijekom jednogodišnje kome njegova svijest putovala u budućnost u drugom tijelu i bila tamo svo vrijeme njegova boravka u komi.

Iako zvuči nemoguće, masoni su Diencahove spise doslovno shvatili ozbiljno i njegovu knjigu držali u najvećoj tajnosti.

Postoje mnoge knjige koje sadrže proročanstva i vizije budućih događaja. Međutim, nijedna nije ni blizu onoj koju je Diencah napisala prije gotovo 100 godina.

Samo je nekolicina odabranih imalo priliku čitati Dienachov ljetopis jer je vrlo malo primjeraka tiskano i objavljeno u Grčkoj.

Međutim, sada po prvi put više ljudi ima priliku pročitati Dienachovu nevjerojatnu priču i čuti što ima za reći o budućnosti i daljnjoj evoluciji čovječanstva.

O autoru

Paul Amadeus Dienach bio je profesor njemačkog jezika. On nije bio pisac niti je ikada planirao napisati knjigu. “Ljetopis iz budućnosti” u biti je njegov dnevnik s detaljnim opisima njegovih iskustava.

Dienaxh je bolovao od rijetke vrste letargičnog encefalitisa (bolesti spavanja), a 1921. je pao u komu i nije se budio godinu dana u bolnici u Ženevi.

Što je doživio?

Kad se Diencah probudio iz kome, zapisao je u svoj dnevnik da je cijelo vrijeme bio budan i svjestan, ali ne u godini i mjestu gdje je bilo njegovo tijelo. Dienach je izjavio da je njegova svijest putovala u tijelo drugog čovjeka, Andrewa Northama, koji je živio 3906. godine.

Dienaxh navodi da su ljudi u to vrijeme shvatili da postoji još jedna svijest u tijelu Andrewa Northama i pokazali mu što se dogodilo od 21. stoljeća do te godine, demonstrirajući mu kako je čovječanstvo kroz godine napredovalo.

Dienach je naveo da je Homo sapiens evoluirao u novu vrstu nazvanu Homo occidentalis novus, a zatim opisao što je dobro, a što loše u novom tisućljeću.

Dienach nikad nikome nije ispričao svoje iskustvo jer se bojao da ljudi ne pomisle da je lud i da ga ne ismijavaju.

Kako je njegov osobni dnevnik dospio u javnost?

U dobi od 36 godina, lošeg zdravlja i oporavljajući se od kome, Dienach je u jesen 1922. odlučio otići u Grčku kako bi poboljšao svoje zdravlje, a istovremeno mogao predavati njemački na sveučilištima.

Jedan od njegovih učenika bio je George Papahatsis, koji je kasnije postao potpredsjednik Nacionalnog odbora Grčke, član utemeljitelj Grčkog filozofskog društva i jedan od reformatora upravnog prava u Grčkoj, a pripadao je i slobodnim zidarima.

Dvije godine kasnije, nakon što mu se zdravlje pogoršalo i znajući da će uskoro umrijeti, Dienach je odlučio otići u Italiju.

Međutim, prije nego što je otišao, ostavio je kovčeg pun bilješki svom odanom učeniku, Papahacisu, rekavši mu da će čitajući ih poboljšati svoj njemački. Oprostio se i otišao umrijeti od tuberkuloze u prvoj polovici 1924. godine.

George Papahachis preveo je spise koje je Dienaxh ostavio između 1926. i 1940. godine. Bio je prilično iznenađen onime što mu je Dienach ostavio.

Isprva je mislio da je njegov profesor napisao roman, no kako je nastavio čitati, shvatio je da zapravo prevodi Dienachove memoare.

Tijekom Drugog svjetskog rata i građanskog rata koji je uslijedio u Grčkoj, Papahacis je prestao prevoditi Dienachove spise. Negdje između 1952. i 1966. u nekoliko je navrata pokušao pronaći njegovu rodbinu u Zürichu. No, nije mogao pronaći ni traga.

Na kraju je zaključio da je Dienach (koji se u Prvom svjetskom ratu borio na strani Nijemaca) promijenio ime kada je došao u Grčku, zemlju koja se u ratu borila protiv Nijemaca.

Kad je preveo zapise, Papahacis ih je podijelio s vrlo zatvorenim masonskim krugom pripadnika najvišeg reda. Zapisi su kružili kao informacija od najveće važnosti za budućnost čovječanstva, a Dienach se među slobodnim zidarima smatrao modernim prorokom.

Problemi s izdavaštvom i napad na crkvu

Sve do 1972. prevedeni Dienahcovi spisi bili su dostupni samo uskom krugu filozofa i slobodnih zidara.

Vjerovali su da ove informacije ne bi trebale biti dostupne masama jer su kontroverzne i mnogi ih ne bi dobro tolerirali. Međutim, George Papahatsis se nije složio.

Za vrijeme diktature u Grčkoj 1972. Papahacis je objavio “Dienachov dnevnik” i odmah je napadnut.

Izgubio je posao, crkva ga je optužila da je heretik, a primjerci knjige ubrzo su nestali. Ostalo ih je samo nekoliko.

Drugi pokušaj objavljivanja dogodio se 1979. godine, kada je Grčka nakon pada diktature postala demokracija. Međutim, knjige su opet nestale i nikada se više nisu spominjale, iako se znalo da postoje.

Trideset godina kasnije knjiga još uvijek nije napustila granice Grčke i ignorirali su je gotovo svi osim Radamantisa Anastakisa, stariji bivši član mnogih tajnih društava (sada učitelj, autor i izdavač), koji je odlučio objaviti knjigu u maloj nakladi, baš kao što je prethodno napisao. Upravo zbog toga su se te knjige izgubile među tisućama drugih knjiga.

Prvi put predstavljeno na pravi način

Kad su Dienachovi memoari prvi put objavljeni, bilo ih je teško čitati jer su se sastojali od preko 800 stranica grubih bilješki.

Dienach nikada nije namjeravao objaviti svoj dnevnik kao knjigu i jednostavno je bilježio svoja iskustva iz kome kako bi se kasnije prisjetio, što je otežavalo izdvajanje suštine priče.

Tada je Dienachov dnevnik po prvi put uređen i prerađen, predstavljajući ključne elemente priče u formatu koji se lako čita, zajedno sa zadivljujućim ilustracijama koje doprinose iskustvu.

Može li ova knjiga doista promijeniti naše živote?