Može li se olako nekome reći – “Pročitao sam te”?

Može li se olako nekome reći – “Pročitao sam te”?

Milijun nijansi u toj rečenici. Mislimo da smo pročitali nekog, samo mislimo. Ovisi o tome koliko nas priča interesira, Ovisi o tome kakvi smo čitatelji, da li prelijećemo preko stranica, ili smo pažljivi, da li se vraćamo na pojedine dijelove, podcrtavamo, zapisujemo, da li su nam dovoljni samo početak i kraj, a ostalo sami zamišljamo ili počnemo od kraja da do početka nikada i ne stignemo, da li razmišljamo o pročitanom i kada knjigu položimo pored sebe ili je samo kao pročitanu odložimo.

Nikada ne možemo pročitati nekoga do kraja, jer postoji nenapisano, neizrečeno, među redovima je i mnogo toga što možemo i ne moramo shvatiti, naslutiti ili nešto što niti ne sanjamo.

Ovisi i o našem raspoloženju, i o našem pogledu na svijet, ovisi o kutu iz kojeg gledamo, o sugestijama, o našoj pristranosti ili o situaciji. Ne moramo i nismo dužni čitati sve, kada nam ne odgovara zbog bilo čega, ako nam osoba nije bliska ili nas ne zanima sadržaj, ništa nas ne sprječava da okrenemo leđa.

Možemo i ne čitati ako se oslanjamo na tuđa prepričavanja, na tuđu priču, mada moramo znati da svatko sve doživljava i tumači na svoj način. Najviše se trudimo analizirati osobe koje volimo, s kojima živimo i koje upoznajemo iz dana u dan u različitim situacijama.

Ni tada ne možemo reći – „Pročitao sam te“ ni u dobrom, ni u lošem smislu jer u svakome od nas postoje naše unutarnje bitke, postoje obrti koji nas iznenade i mijenjaju. Ali zato ne treba donositi definitivne zaključke, niti možemo biti sigurni da znamo sve o nekome,

niti možemo nekoga osuđivati, a još ga manje uzdizati u zvijezde.

Svaki čovjek je za sebe jedna nedovoljno pročitana knjiga o kojoj ni sam autor ne zna

Sve do samog kraja jer ona se piše iz dana u dan, a čovjek se oblikuje sve do njenog posljednjeg izdanja.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp