Nekada treba puno vremena, snage i volje, puno samokontrole, nekada samo nešto klikne u tebi, usmjeri te, prelomi, probudi, pokaže, nauči. I onda, srce nađe svoje sklonište, živi u miru, vidi mir, diše mir, otvori se i upija samo ono što ga drži u ravnoteži.

Jednom kada harmoniju nađemo, ne damo da je netko poremeti, ne damo je nikome, ali je svi oko nas osjećaju. Harmonija je moćna, ona je stup naših kostiju, naše duše. Ona nam ukazuje na smisao i ljepotu života, odvraća nas od svega lošeg, od onoga što nam šteti, ne prija, što nas ljuti. Ona je lijek, melem, ona je spokoj, sreća.

Kada je steknemo, imamo je za sva vremena. Ona nije za jednokratnu upotrebu, danas je imam, sutra nemam. Za nju se borimo dok ne pusti svoje korijene, dok ne krene kroz vene, dok ne postane naš otisak.

Kada je upoznamo – shvatimo i zašto smo ovdje i koliko se drugačije živi, i koliko smo mi drugačiji, koliko je baš sve drugačije. Jer harmonija mijenja i nas i svijet koji gledamo.

Tek tada je možemo i očima vidjeti, jer je unutar nas.