Život i promjene

Život i promjene

Ne postoji čovjek niti živo biće koje se svakodnevno i konstantno ne susreće s promjenama. S druge strane, mnogi ljudi često znaju izjaviti nešto poput ovoga: „Isti/a sam kao i prije x godina.“, „U mom životu sve je isto: kuća – posao, posao – kuća.“, „Sve je u mom životu isto kao i prije x mjeseci/godina.“ itd.

Nemoguće je da je sve isto. Ako ipak tvrdite da je isto, zapitajte se kako se osjećate? Imate li osjećaj napretka, rasta, poletnosti, zaigranosti…? Ili možda osjećate bezvoljnost, frustraciju, tugu, stagnaciju…?

Priroda je izvrstan učitelj o promjenama i prihvaćanju promjena, ako ste otvoreni i spremni na prirodu tako gledati.

Plima i oseka, dan i noć, sunce i kiša, rođenje i smrt izmjenjuju se tako prirodno, s lakoćom i bez napora. Plima ne pokušava produžiti svoje trajanje i skratiti trajanje oseke. Kiša se ne trudi biti bolja od sunca, već kiša i sunce surađuju, jednako su vrijedne i njihova suradnja omogućuje život na zemlji. Biljke i životinje (i ljudi), rađaju se, rastu, stare i umiru. Nema tu previše drame niti filozofije. Sve što je rođeno, niknulo iz sjemenke, jednog dana umire, vraća se zemlji i sudjeluje u podržavanju i stvaranju postojećeg i novog života.

Jedino biće na zemlji, koje pokušava i prividno uspijeva kontrolirati život, rođenje, smrt, starenje, životne situacije, promjene i prirodu oko sebe jest čovjek. I jedino biće na zemlji koje uništava sebe i sve ono što podržava i omogućuje njegov život jest čovjek. Čovjek bira (svjesno ili nesvjesno) kontrolu, borbu i natjecanje, umjesto suradnje, prilagodbe i prihvaćanja. Zbog toga i imamo toliko patnje, bolesti, siromaštva i općenito neravnoteže u životu.

Samo pogledajte koliko energije trošite ne borbu unutar sebe. Zanemarit ćemo svu onu borbu, ljutnju, frustraciju, zamjeranje, bijes, tugu… koju svakodnevno usmjeravamo na druge ljude, sustave, događaje iz prošlosti, zamišljene događaje iz budućnosti. Samo ćemo pogledati borbu unutar sebe.

Koliko često osjetite tugu, ljutnju, frustraciju, nelagodu, krivnju, sram, gađenje, mržnju, zamjeranje, želju za osvetom…? Koliko često to što osjetite krenete racionalizirati, moralizirati, opravdavati, potiskivati, prebacivati odgovornost za to što osjećate na nekog drugog ili na nešto drugo? Koliko često se borite s tim osjećajima, pokušavate ih kontrolirati, na silu izbaciti iz sebe, zaboraviti na njih, na silu ih promijeniti? Koliko često s tim emocijama surađujete, koliko često ih prihvaćate i prilagođavate im se? To pitanje se ne odnosi na dozvoljavanje da nas te emocije preplave i da zbog tih emocijama napravimo nešto nažao sebi ili drugima pa da onda svoje postupke opravdavamo tako što ćemo reći da smo prihvatili te emocije i prilagodili im se. To ne znači to.

Prilagoditi se, prihvatiti i surađivati s emocijama znači primijetiti ih, nazvati ih pravim imenom, shvatiti zbog čega su se emocije pojavile, čuti njihovu poruku i primijeniti naučeno u praktičnom aspektu života. Takve emocije nam se ne javljaju kad živimo u skladu s prirodnim zakonima, u skladu sa životom, energijom života. Takve emocije javljaju se kad svjesno ili nesvjesno pokušavamo kontrolirati život, život (i sve što čini život) prilagoditi sebi i svojim očekivanjima. Takve emocije su poziv na promjenu, uglavnom promjenu vlastite perspektive prema životu.

Koliko često doživite da nešto „morate“ napraviti/pozvani ste negdje/drugi od vas nešto očekuju da napravite/nešto slično i unutar sebe osjetite da dio vas to ne želi napraviti ili ne želi napraviti na taj način, a drugi dio vas govori vam da je to tako, da to tako mora biti zbog (sami recite čega)? Koliko puta u takvim situacijama ne poslušate ono što vam intuitivno dođe da bi za vas bilo dobro i napravite nešto zato što „morate“, jer se očekuje od vas, jer je to „pristojno“, „poželjno“, „društveno prihvatljivo“ itd.? Koliko radosti, mira, zahvalnosti i lakoće osjetite kad umjesto intuicije poslušate misli (za koje je pitanje uopće koliko su vaše, a koliko su to misli koje ste bez propitkivanja prihvatili kao svoje)?

Koliko često želite raditi nešto što veseli vašu dušu, ali nađete tisuću i jedan razlog zašto se s time ne biste bavili, zašto nemate vremena za to itd.? Koliko takve odluke pridonose vašem unutarnjem osjećaju radosti, živosti, lakoće, zahvalnosti…?

Sve što sam do sada nabrojala, samo je jedan dio borba unutar nas samih. U ovom tekstu zanemarili smo naše borbe s vanjskim svijetom. Koliko energije odlazi na tako nešto? Kako bi bilo tu energiju usmjeriti na zahvalnost, promatranje, učenje, prilagodbu, suradnju svih dijelova nas sa sobom? Kako bi se tada osjećali? Kako bi tada naši životi izgledali? Kako bi to utjecalo na našu perspektivu vanjskog svijeta?

Iz moje perspektive, samo male promjene u usmjeravanju naših energija na suradnju, prihvaćanje i prilagodbu, umjesto na borbu, kontroliranje i natjecanje čini veliku razliku u tome kako se osjećam sa sobom i kako doživljavam svijet oko sebe. Svijet je u mom slučaju poprimio potpuno drugačije boje i iskreno, često ne prepoznajem više sama sebe i to mi se jako sviđa. Sviđa mi se upoznavati mirniju, sretniju, opušteniju, zahvalniju i spontaniju Rebeku.

Ljudska bića vole misliti kako su super, nadmoćna, inteligentna, snalažljiva itd. Ne kažem niti da jesu niti da nisu, ali ima toliko toga što ljudska bića ne razumiju i ne znaju, a što je jednostavno i što čini veliku razliku u doživljavanju naših života i svega što se oko nas događa.

Za sve ono što nam smeta, što bismo voljeli da je drugačije poželjno je postaviti sebi pitanja: „Zašto mi to smeta? Što to govori o meni i mom odnosu prema životu, drugim ljudima i živim bićima? Što to govori o meni i mom odnosu sa samim/om sobom? Ima li nešto u mom životu što žudi za promjenom? Ima li nešto u mom životu što se želi promijeniti, a ja se toj promjeni odupirem? Ima li nešto što ne mogu prihvatiti i zbog čega to ne mogu prihvatiti? Ima li nešto u mom životu što silom želim promijeniti i ukalupiti u svoja vjerovanja, očekivanja, želje i emocije? Ima li nešto u mom životu čemu ne dozvoljavam da bude ono što jest jer se to ne uklapa u moja vjerovanja, očekivanja, želje i emocije? “

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp