Danas se gospođa Rebeka sjetila okrenuti priču – isplanirati dan i pokušati ukalupiti život u svoja očekivanja. O, kakva lekcija i kontrast u odnosu na prethodne dane! Shvatila sam kako unutar mene čuči jedno razmaženo derište. I to nema veze s tim da sam u djetinjstvu dobila sve što sam željela, jer nisam. To ima veze sa stavom dijela mene prema životu. Kamo sreće da sam jedina na svijetu s tim razmaženim derištem unutar sebe. Još ako tome dodate da unutar mnogih ljudi čuči razmaženo, povrijeđeno i ranjeno derište, onda mnogi događaji oko nas poprimaju novu perspektivu.

Dakle… Danas sam odlučila poslati jedan mail i očekivala sam da će se Svemir pobrinuti da odgovor dobijem danas i da će u odgovoru stajati ono što sam željela čuti (da ću dobiti što trebam ovaj tjedan). Također, danas sam odlučila dovršiti štrikanu majicu, koju sam započela raditi prije nekoliko mjeseci. Ponovno sam očekivala da će se Svemir pobrinuti da tu majicu danas i završim, jer sam ja to tako zamislila.

Nije se dogodilo ništa kako sam niti kada sam očekivala. Kako je dan odmicao, ja sam postajala sve nemirnija, frustriranija i ljuća. Čula sam se sa sestrom i opazila kako su naše teme razgovora drugačije, da nema zezancije, nema dijeljenja uvida, već pričamo o događajima, predviđanjima i stvarima zbog kojih bi se trebale brinuti. Osjetila sam povećanje anksioznosti, a dovršavanje majice je sve više i više ličilo na to da sam više parala nego je dovršavala. Već nekoliko dana želim opet napraviti vježbu „pajdanja“, ali nikako da je uistinu napravim. I kad sam vidjela kako se osjećam, odlučila sam je napraviti odmah nakon razgovora sa sestrom. Kako sam krenula u pripremu za vježbu, već su počeli izlaziti zaključci i uvidi, a na kraju vježbe osjećala sam se puno bolje. Zapravo, osjetila sam i dozu zabave zbog otkrivenog razmaženog derišta unutar mene.

Da sam se identificirala sa svim mislima, emocijama i događajima od današnjeg dana (kao što sam radila svih ovih godina do sad), pisala bih vam o tome kako sam rođena pod nesretnom zvijezdom, kako mi ništa ne ide od ruke, kako se Svemir urotio protiv mene jer ništa što planiram ne ispadne onako kako ja želim, kukala bih oko ovih nemilih svjetskih događaja…

Budući da sam sve to što se događalo unutar mene promatrala, sada vidim kako moja frustracija, ljutnja i nemir nemaju nikakve, ma ni najmanje veze s ovim što sam nabrojala u prethodnom odlomku. Jedino s čim ima veze su moja očekivanja i planovi. Ja sam planirala i očekivala te sam cijeli dan pokušavala Život (nešto toliko veće od mene) ukalupiti, kontrolirati i „natjerati“ ga da pleše kako ja sviram.

Ha, zanimljivo je kako sam jučer pričala o izboru između natjecanja, borbe i kontrole te prihvaćanja, suradnje i prilagođavanja, a danas napravim izbor kontrole – zanimljiv je taj Život, nekad pomalo ironičan.

Zapravo, danas mogu napraviti kvalitetnu usporedbu sebe (svog ponašanja, misli, emocija) kada puštam da me život nosi i sebe (svog ponašanja, misli, emocija) kada pokušavam Život „natjerati“ da se prilagodi mojim očekivanjima. Očito ne znam razliku između planiranja i kontrole te usmjerenja (namjere) i prihvaćanja onog što mi život nosi.

Zapravo, o tome često priča predavač u tranceframing školi, pa mi do danas zapravo nije bila jasno o čemu priča. Sada mi je jasnije.

Kada planiram i očekujem, unutar mene javlja se razmaženo derište. Ako se stvari ne odvijaju kako sam planirala i očekivala, javljaju se ljutnja, frustracija i nemir. Zbog tih emocija javlja se dodatna energija u tijelu, koju onda automatski, poput nekog robota, pokušavam još više usmjeriti u ostvarenje planova i očekivanja. U takvoj situaciji, ako želimo sačuvati zdravlje i mir, zapravo je pametnije uzeti 3 minute pauze i duboko disati dok se ne smirimo i ne sagledamo situaciju iz drugog kuta.

To povezujem i sa stresom na poslu. Često se događalo da sam planirala nešto raditi, ali je u toku dana uletio tisuću i jedan drugi hitniji zadatak, zbog čega nisam napravila ono što sam planirala. U tom slučaju, zapravo nisu problem ti zadatci koje nisam planirala, već to što sam se ponašanjem prilagođavala novim uvjetima, ali sam mislima ostala vezana za svoje planove i očekivanja.

S druge strane, usmjerenje, odnosno namjera je nešto okvirno. Idem prema nečemu što mi zvuči dobro (štrikanje, otvaranje obrta, obavljanje kućanskih poslova, poslovnih zadataka, učenje – što god), ali ako se dogodi nešto što me prekine, preusmjeri fokus, odbaci me na totalno drugi kolosijek, u stanju sam se u potpunosti prilagoditi novim uvjetima, bez da se dio mene prilagodi, a dio ostane vezan uz namjeru.

To mi se već mnogo puta dogodilo. Silom sam željela za stalno se zaposliti u sustavu odgoja i obrazovanja, ali me put stalno usmjeravao na nešto što nisam zamišljala niti u najluđim snovima. Da sam se znala prilagoditi životu, uštedjela bih si mnoge živce i izbjegla mnoge drame, patnje, boli, depresivne trenutke itd.

Nakon ovih današnjih lekcija, podsvijest se usmjerava na traženje odgovora na pitanja: Kako planiranje zamijeniti namjerom/usmjerenjem bez očekivanja, bez pokušaja kontroliranja tijeka života? Kako životnim obvezama pristupiti kroz prilagođavanje životu, bez da se pritom ulijenim, izbjegavam odgovornosti i slično? Kako prihvatiti neplanirane događaje u danu, prilagoditi im se cijelim svojim bićem, bez da se pritom javlja frustracija, ljutnja i nemir?

Za sada odgovore na ova pitanja ne znam, no znam da je to moguće i da ću odgovore dobiti kad ću biti spremna na njih.

Do nekog drugog puta, uživajte u svojim životima!

S ljubavlju,

Rebeka

(26.04.2022.)