Mikael Cromsjö je švedski aktivist koji je skoro 30 godina života posvetio borbi protiv globalizma. Često ističe da je najveći problem što su mediji pod kontrolom elite pa onda nije nimalo čudno što se medijskom propagandom ostvaruje kontrola političkog sustava u svakoj državi, kao i društva u cjelini, jer elita ima vlast nad svim važnim državnim institucijama.
Mikael Cromsjö smatra da bi narod mogao preuzeti kontrolu nad svojom društvenom zajednicom ako bi formirao decentraliziranu medijsku platformu u svakoj sredini s 30 000 – 100 000 stanovnika. Drugim riječima, za jednu medijsku platformu trebalo bi biti vezano maksimalno 100 000 ljudi. Po tom principu bi npr. Stockholm, koji ima 1,5 milijuna stanovnika, bio razdijeljen na najmanje 10 jedinica i imao deset takvih platformi, dok bi nekoliko manjih mjesta možda koristilo jednu platformu. Sve ovisno o broju stanovnika.
Te medijske platforme bile bi vrlo pogodne za javne, otvorene i transparentne rasprave o raznovrsnim temama, otprilike ovako kako mi to radimo na fb. Razlika bi bila samo u tome što bi one bile u posjedu naroda, a ne elite. Jedan dio tema o kojima bi se raspravljalo možda bi bio lokalnog ili čisto individualnog karaktera, ali većina bi ipak bila od šireg značaja i odnosila bi se na poteze vladajućih, raznorazne događaje koji obilježavaju ovo vrijeme i ostalo što je ljudima bitno u aktualnoj situaciji.
U današnje vrijeme iste teme i problemi cirkuliraju svuda u svijetu, baš zato što globalistički klan sve gura u isti tor. To se može primijetiti i po načinu kako se donose odluke u Hrvatskom saboru, kao i drugim parlamentima diljem svijeta. Svi prijedlozi koji dolaze iz velikih centara moći, npr. EU, UN i sl, bespogovorno se prihvaćaju, a ono što se događa u Saboru je samo igrokaz za mase.
Međutim, ljudi bi u svojim lokalnim jedinicama itekako raspravljali o svemu, no to ne bi bilo jedino što bi radili. Nakon svakog tematskog kruga i završene diskusije bilo bi, po Mikaelovom mišljenju, potrebito provesti referendum s vrlo kratkim i jasnim pitanjem/pitanjima. Dakle, važno bi bilo upriličiti referendum po svakom pitanju. To znači da bi odluke Vlade i Sabora bile pod stalnom provjerom i prismotrom, pa djelatnost vladajućih ne bi mogla samo mirno i nijemo prolaziti pored naroda.
Bi li narod na taj način mogao opozvati neku odluku Vlade ili Sabora? Mikael tvrdi da to na početku referendumskog pokreta ne bi bilo moguće. Građanski referendum je u najvećem broju država savjetodavan, pa vlada može, ali i ne mora, prihvatiti odluku naroda.
No, redovito preispitivanje i negiranje postupaka Vlade i Sabora s vremenom bi postalo snažna provokacija i moćno oružje. Vladajući bi tako bili pod stalnim udarom i ne bi baš mogli donositi svoje odluke s ignorancijom – kao dosad. Znamo da se oni vrlo lijepo prave da ništa ne vide i ne čuju, ali ako bi ih narod svakodnevno udarao referendumima, ne bi baš dugo mogli izdržati taj pritisak.
Mikael Cromsjö drži da je ovaj koncept ostvariv ukoliko se cijeli teritorij određene zemlje pokrije tim decentraliziranim medijskim platformama, a idealno bi bilo kad bi referendumski pokret zaživio u što većem broju zemalja. U tom slučaju bi se mogao pokazati kao moćno oružje POKRETA ISTINE, u kojem svi mi aktivno sudjelujemo.
