Ljudi očito vole da im netko tko si uzima pravo na to, ispire mozak. Svakoga dana se u to iznova uvjerim. Godine prolaze i to ispiranje mozgova ne prestaje. Jučer ovaj, danas onaj režim. Sasvim je svejedno koji. Uvijek imamo nekog tlačitelja i nekog potlačenog. Ništa novo.

Škare su u rukama onih koji misle umjesto nas i koji od naših malih nogu pokušavaju prekrojiti lepršave oblačiće naših misli. I tako, ako se prepustimo tim škarama dežurnih krojača i krojačica naših misli, s godinama nužno oblačići naših misli imaju sve manje slobode.

Nikada nisam voljela politiku jer na vrlo podmukao način pretvara prijatelje u neprijatelje i pomaže profiterima i kameleonima da žive na račun puka, naroda, građana ili kako god je već politički korektno reći.

Uvijek netko na poziciji moći određuje ljudima što će o čemu misliti, kako bi bili podobni i prilagođeni trenutku. No, prilagoditi se podobnoj većini često znači izdati sebe. Dati nekome da ti ispire mozak? Dozvoliti nekome da ti prekraja misli? Zbog čega?

Još možemo donekle razumjeti ljude koji žive od toga da lažu samima sebi i drugima. To im je u opisu posla. To im je službena dužnost. Kako da ih krivimo kada je podobnost jedini način preživljavanja koji poznaju. Bez podobnosti ih ne bi ni bilo.

Teško ih je i slušati i gledati, ali svi znamo zašto se tako ponašaju i zašto se tako olako odriču vlastitih mozgova. Ali, one ljude koji od demagogije nemaju baš ništa, a bave se njome, ulazeći u neke rasprave s tobožnjim neistomišljenicima te pokušavajući na svakom koraku nekoga, onako usput, indoktrinirati nikada neću moći razumjeti.

Srećom, još uvijek ima dovoljno ljudi kojima nitko nije uspio zabraniti da misle svojom glavom.