Što je svijest? Na to je gotovo nemoguće odgovoriti, ali se mogu pružiti određene smjernice. Naime, prvo bi trebalo krenuti iz nulte pozicije: dakle, ja jesam, ja osjećam, ja mislim, ja dišem itd. – ali, to je već preapstraktno. Prva svijest je uvid u sebe kao faktičku realizaciju svog bića u svom bitku. No, što znači rečeno?
To je dakle filozofski koncept – utvrđivanja: postojanja osobe, dakle bića, dakle svijesti.
No, što sa sviješću? Tu je više od milijardu mogućnosti; a ova tema je beskrajna. Svesti ćemo to na ono što smatra autor ovog teksta.
Naime, on ne smatra da je dovoljno samo biti svjestan – nečega ili sebe, na način kako to primjenjuju obični ljudi, odnosno većina. Njima je svijest (kao i sve) zdravo za gotovo: puka činjenica – s kojom se ne „obračunavaju“ – jer im to ne „treba“ – ili im čak i škodi. A osobito škodi ljudima na Zapadu. S tim može baratati, u punom smislu riječi, tek stvaralac.
Zašto stvaralac? Zato jer on tim činom stječe uvid u svoju svijest, naime on može napraviti refleksiju svijesti o samoj sebi. A to isto ide u beskonačnost. To što hodaš, voziš bicikl ili auto ili što drugo, tek je promjena položaja, ali nije kretanje, u smislu dolaženja od jedne točke do druge, jer to zahtijeva pomak u mišljenju.
No, milijarda ljudi će umrijeti bez uvida u navedenu svijest. Možda je za njih to i bolje. Oni su dakako „svjesni“ donekle: sebe, ali samo kao trena, ili tek usporedbe s nečim drugim, naime sagledajte to ovako: oni ne mogu: stati ni na sekundu.
Oni moraju (nečime) biti okupirani, nečim što je izvan njih i što ih „puni“, tješi, bodri itd. Oni nemaju uvid u ništavilo, da to tako nazovemo. Oni se stravično boje „praznog hoda“. Oni ni sekunde, prema navedenom: nisu svjesni, već su realizirani kroz neku projekciju ili manifestaciju sebe – u nekom obliku pojavljivanja koje uzima u obzir isključivo radnju ili aktivnost.
Oni ne mogu biti: NE-aktivni. Njima je to promašaj, a predstavlja za njih i izuzetnu tjeskobu, izjedanje, ili puko „razmišljanje“ – dakle razvrstavanje određenih pojmova prema zadanim mjerilima.
Ali, oni nikada nisu potpuno svjesni, ni sebe, ni situacije, a osobito ne svijeta, druge osobe ili okoline; odnosno oni jednostavno posjeduju samo puki modus „zapažanja“ – koji umire istog trena, a baza im je sjećanje na nešto. Oni su nesposobni za Viziju. Oni samo „razmatraju“ – ali to rade bazično, bez viših kvalifikacija.
Dakle, oni ne misle. Ne misle u punom smislu te riječi. Jer kada bi mislili, onda bi i djelovali. Ali oni ne djeluju, oni samo mehanički reagiraju, prema impulsu, ili „poticaju“ – koji je mahom: vanjski (podražaj). Oni ne usvajaju unutarnje misli i s njima se ne odnose ni na kakav način.
Oni mogu samo „prihvatiti“ ili „odbiti“ – nešto – što je u njima kao „postulat“ zacrtane paradigme koju ne mijenjaju, već ju samo „prešaltavaju“, odnosno, uzimaju zdravo za gotovo. A u tom slučaju nema ni intuicije – kao spoznajnog alata, ni kreacije – kao duhovnog vodiča.
Dakle, oni su puki instrumenti nečega što se u njih „nadrobilo“. A jako su slični ovoj beta verziji: ChatGPT – koja je trenutno na snazi. Dakle, ono što su oni „stekli“ – to je samo input, bez ulaska u više refleksije o tome kakvog to sve skupa ima značaja. To izostaje. Oni bazično primjenjuju: copy paste, i to im je 99%-tni modus svih „operacija“ koje izvode.
Oni „govore“ – bio sam tu i tu, radio sam to i to, kao neka puka mašina. Stoga, zaključak ovog teksta je taj da je sam ChatGPT – u ovom obliku, realno gledajući, na višoj razini od većine populacije.
Stoga će u budućnosti ostati tek obračun filozofa i algoritama – kao najviši doseg apsolutne svijesti, a sve ostalo će biti: izlišno, beskorisno i neupotrebljivo.
Dakle, 99 % ljudi će jednostavo zakržljati, i postati inferiorno bilo kakvoj mislećoj debati. Trenutno se ljudima „priznaje“ – „slobodna“ odluka, ali ju oni po biti stvari – nemaju. Tako, da tih 99% ljudi živi kao običan sklop različitih operacija, koji je kompjuterski dobro skeniran i koji nam zapravo savršeno pokazuje trenutni doseg „svijesti“ – a to je da on još uvijek: izostaje!
