Tko može funkcionirati u takvom bolesnom okruženju u kojem netko prosi pred trgovinom ili crkvom, a netko drugi s punim vrećicama izlazi iz trgovine u kojoj je potrošio toliko novaca od kojih bi ovaj prosjak živio godinu dana. To je naprosto bolesno i nije dobro ni za koga. Ne znam kako ljudi tako olako to prihvaćaju i ostaju ravnodušni na te nepravde uz neke glupe izgovore, kao, tako je oduvijek bilo i tako jednostavno mora biti, oduvijek je bilo nepravdi, oduvijek je netko imao, a netko ne….i slične budalaštine.

Zašto mora biti tako? Gdje to piše? Želim vidjeti osmijeh na svačijem licu. Ne želim gledati te socijalne razlike. To je ono što najviše razdire naše okruženje i sve nas, s time što nekima to smeta, a nekima čak i paše, jer uživaju u tuđoj nevolji. Ideološke razlike su tu kako bi zamaglile one osnovne razlike među nama – između privilegiranih i obespravljenih ljudi. Te glupe i maloumne ideološke razlike nametnute su nam putem politike i medija i pametni ljudi nisu se nikada bavili tim ideološkim glupostima.

U tu ideološku zamku upali su samo ljudi bez mozga, koprcajući se u ideološkim tamnicama već dugi niz godina i mučeći sami sebe i ljude oko sebe tim glupostima, ne znajući izaći van, na slobodu, u život. Time što je bilo i kako je bilo kroz povijest neka se bave povjesničari. Što mi kao obični ljudi imamo od toga da dane svoga života trošimo na ratove, podjele, povijesne bitke i tome slično? Naši dani idu. Odlaze u nepovrat. I to je već dovoljno da shvatimo čime se moramo baviti. Mi smo tu da se pozabavimo vremenom u kojem živimo, da ukažemo na nepravde i da sadašnji trenutak, ukoliko to možemo, učinimo boljim.

Nikada ne bih mogla uživati u nečemu dok netko drugi pati. Ničije blagostanje ne smije biti izgrađeno na temeljima nečijih suza. Ničiji dobitak ne smije biti nečiji gubitak. Ravnomjernost u uživanju u resursima je moguća. Bolji svijet je moguć. Ravnopravnost među svima nama također.

Ovaj je svijet – svijet sviju nas i u jednakoj mjeri pripada svima nama. Ova predivna zemlja također zemlja je sviju nas. Svi ljudi koji su na bilo koji način privilegirani trebali bi odustati od svojih privilegija i početi shvaćati da bismo svi trebali biti tu s jednakim pravima i odgovornostima.

Trebali bismo osvijestiti našu ravnopravnost i naše pravo na raspolaganje svime što postoji. Ovaj grad također – naš je grad. Da, naš. Ne bi smio pripadati nekolicini ljudi koji si ga prisvajaju i koji u njega dolaze kao osvajači, a ne s dužnim poštovanjem do grada i njegovih stanovnika. To su oni ljudi koji ne znaju stajati u redu i uvijek svugdje moraju ići preko reda jer imaju nekog svog čovjeka u nekoj instituciji te misle da moraju uvijek i u svemu imati prednost pred drugima. Oni jednostavno moraju biti u prednosti. Spremni su gaziti po drugim ljudima kako bi ostvarili svoje ciljeve. Da, to su oni ljudi koji ne žele ni ovaj prostor, ni ovo vrijeme dijeliti s drugim ljudima, jer misle da je ovaj svijet stvoren samo i isključivo za njih.

U takvim je ljudima i problem. Oni ovaj svijet ne žele dijeliti s drugima. Oni i grad, i državu i cijeli svijet vide kao nešto na što oni imaju veća prava od drugih ljudi. Ne žele svi ravnopravnost. Ima ljudi koji žele upravo suprotno – neravnopravnost među ljudima i učiniti će sve da ju uspostave na svakom koraku. Uživaju u nepravdama i svim mogućim neravnopravnostima kao manijaci. Takvi su nas koštali glava. Mi smo velikodušno željeli dijeliti ovaj prostor s njima, a oni su nam oteli živote pred očima. Ispiru grijehe ispovijedajući se pokorno, ali teško da će im to pomoći. Nije Bog baš tako naivan kako oni misle.

No, čuda su moguća. Možda se jednog dana svi mi probudimo i shvatimo da su sve nepravde bile samo ružan san. Uvijek može biti bolje. Ne samo nekima, već svima nama. Oni koji misle samo na svoje dobro, zanemarujući dobro drugih ljudi te čak uživajući u socijalnim razlikama, morat će se jednog dana otrijezniti i shvatiti da su socijalne razlike zlo. I zato, neka nam svima bude dobro. I, bit će dobro. Ako ikako možemo, dajmo svoj doprinos toj ravnopravnosti među ljudima. Ona je itekako moguća.

Duboko udahneš, kažeš u sebi – dobro je…i bude dobro. I poželiš dobro svim ljudima na svijetu. Pomogneš nekome. Osjećaj je predivan. Osjećaš se ispunjeno. I svima neka nam bude samo dobro. Naše misli određuju naše trenutke. Tek onda kada znamo uživati u tuđoj sreći, tek tada možemo živjeti i svoju sreću. Ali nekima to nikada neće biti jasno… A mi budimo oni kojima je to jasno.