Mauerfall, ili na engleskom, hvaljeni pad Berlinskog zida, zasigurno je bio poslovični slom svijeta kakvog smo poznavali: svijeta polariteta, svijeta kontrastnih, pa čak i često kontradiktornih vrijednosti između SAD-a i SSSR, hladan uspon do ere unipolarnog svijeta koji se pojavljuje na političkom horizontu.

SAD je u to vrijeme postao jedina svjetska sila. Postojalo je neodoljivo uvjerenje da su utrka u naoružanju i antisovjetska propaganda završile u tom trenutku povijesti.

Za neke političke analitičare, kolaps istinskog socijalizma vjerojatno je označio kraj povijesti antagonizma između dva središta političke moći. Za druge, čini se da je utrlo put sukobu između civilizacija na vjerskoj i kulturnoj osnovi, da spomenemo samo dvije.

Treća skupina vidjela je otopljavanje Hladnog rata kao početak globalnih promjena u trgovini i poslovanju putem “slobodnog tržišta” i formiranja “svjetske države”.

Gledajući unatrag, neka od ovih predviđanja do danas su se ostvarila, ali su se druga pokazala samo obmanom. Rat u Ukrajini nedvojbeno je izazvao neke ključne promjene i uskoro će se promijeniti još više. Pad Berlinskog zida 1989. možda je pogoršao probleme ili možda bacio neko svjetlo na zemlje EU.

Otprilike u to vrijeme, 1989., George HW Bush došao je na vlast u Bijeloj kući, ali ovaj put u političku Pandorinu kutiju bio bi još ranije orkestriran od strane njegovog prethodnika, Ronalda Reagana, koji je bio poznat i ozloglašen po svom antikomunističkom ili još više antisovjetskom uvjerenju i djelovanju. Sada se bez straha od kontradikcije može reći da su ti antikomunistički, odnosno antisovjetski osjećaji uvijek bili prima facie protiv Rusije.

Ipak, čini se da su mijenjali oblik mnogo puta kroz povijest. Mrske riječi Reagana, koji je SSSR nazvao Carstvom zla, još uvijek su aktualne, tako da su te riječi očito iskrivile stvarnost.

Gorbačovljev uspon na vlast u SSSR-u dočekan je s velikim uvažavanjem zbog njegovog golemog i time primamljivog entuzijazma za obnovu formalnih odnosa između SAD-a i SSSR-a.

U SAD-u je prevladavala atmosfera gostoljubivosti i zahvalnost u vrijeme Georgea HW Busha.

Pad SSSR-a dvije godine nakon pada Berlinskog zida koincidirao je s takozvanim neokonzervativcima ili neokonzervativcima koji su stekli moć i prevlast u američkoj vanjskoj politici.

Ako potražite tu riječ u rječniku, kaže se da je neokonzervativac “netko s konzervativnom ili desničarskom politikom, koji snažno vjeruje u slobodno tržište i vjeruje da njegova zemlja treba upotrijebiti svoju vojnu moć da se uključi u probleme u drugim zemljama ili ih pokušava kontrolirati”.

Američki neokonzervativci iskoristili su svoje obilne prilike nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, u kojem je, u njihovim očima, “liberalna demokracija” izvojevala svoju ideološku pobjedu. Njegovo značenje i ideološki opseg došli su u fokus 1989. godine, kada je politički analitičar američkog State Departmenta napisao članak za desničarski časopis o međunarodnim odnosima, The National Interest, pod naslovom “Kraj povijesti?”.

Analitičar se zvao Francis Fukuyama, a njegov je članak izazvao veliku kontroverzu koju je on ubrzo pretočio istoimenu u knjigu. Učinio je to 1992. godine naslovivši svoju tada vrlo čitanu knjigu: Kraj povijesti i posljednji čovjek .

Kako se činilo da se pojam i fenomen razvijaju tijekom vremena, Paul Wolfowitz ga je dalje razvio napisavši “Wolfowitz doktrinu” (1991.). Ovo stajalište nalagalo je da SAD treba iskoristiti svoju jedinstvenu povijesnu priliku da ne dopusti drugim potencijalnim suparnicima u financijskoj i političkoj areni da je prestigne, budući da je SAD očito “jedina supersila” sposobna regulirati druge. Za neke mislioce, postojala je zapanjujuća sličnost između novog Pax Americana i onoga starog Rimskog Carstva, Pax Romana .

Pax Americana smatran je njegovim povijesnim ekvivalentom ranih 1990-ih. Američki čelnici vidjeli su svoju priliku da zgrabe tu zlatnu priliku i nametnu svjetsku dominaciju. U to se vrijeme u SAD-u vodila javna rasprava o tome trebaju li SAD postati svjetska sila ili ne. Začudo, bilo je sve više ljudi koji su zagovarali raspuštanje NATO-a od strane SAD-a, ali su američki neokonski jastrebovi na kraju prevladali.

Ovdje je prikladan citat Williama Shakespearea: “Tko god leti preblizu sunca sa zlatnim krilima, topi se.”

Odluka SAD-a i njegovih vazala o proširenju vojnog saveza NATO-a donesena je 1997. godine, što je potom dovelo do agresije na bivšu Jugoslaviju (Srbija i Crna Gora) 1999. godine. Nakon toga uslijedio je niz drugih američkih invazija, agresija, narančaste revolucije i operacije promjene režima, poput onih u Iraku, Libiji, Siriji, Afganistanu, Jemenu, Sudanu i trenutačno posredničkom ratu pod vodstvom SAD-a u Ukrajini.

Paralele između svega ovoga politički neukom oku mogu zvučati nategnuto i neutemeljeno. Prilika da se zakopaju sjekire SAD-a i SSSR-a, da se “prekuju mačevi u raonike”, da se surađuje na alternativne načine kroz trgovinu, kulturu, obrazovanje i tako dalje, i da se iskuje globalni mir, neslavno je propala. Zapravo, SAD je bio taj koji je vikao “Ne” i odlučio se za oštro i često opako geopolitičko natjecanje koje je polako, ali sigurno dovelo cijeli svijet na rub Trećeg svjetskog rata.

U vrijeme unipolarnog svijeta, dok je trajao, SAD aka G7 aka Kolektivni Zapad kao da je vladao svijetom. Alternativno, neki koriste teatralniju verziju, “Duboku državu”.

Jedna od većih promjena paradigme dogodila se nakon prvog mandata Georgea HW Busha na predsjedničkim izborima 1992., kada se demokratski kandidat Bill Clinton natjecao za svoj prvi mandat. Treći kandidat, Ross Perot, iznenada se pojavio, a neki analitičari skloni su misliti da je Perot smijenjen samo kako bi uzeo dio glasova i spriječio Georgea HW Busha da osvoji svoj drugi mandat u Bijeloj kući.

Ovom kolosalnom promjenom vanjska politika SAD-a nekako je misteriozno prešla u imperijalni globalizam u kojem scenom vladaju financijski tajkuni. Financijski kapital uspio je oteti i kontrolirati sve i svakoga u potpunu pokornost, s mnoštvom drugih zemalja koje su se jednostavno pridržavale diktata SAD-a. To je vrijedilo čak i za moćne zemlje poput Velike Britanije i Njemačke zbog financijski jakih američkih struktura iza kojih stoji njihov vojno-industrijski kompleks.

Za usporedbu, činilo se da su zemlje EU-a imale više suvereniteta tijekom Hladnog rata nego otkad je SAD potvrdio svoju “potpunu dominaciju”. Pitamo se, međutim, je li kolektivni Zapad ikada pružio otpor američkoj hegemoniji.

Godine 2003. došlo je do jasnog protivljenja američkom imperijalizmu iz Njemačke i Francuske dok su se pokušavale suprotstaviti invaziji Iraka od strane SAD-a i Britanije. Ali Washington ih je očito ignorirao. Tada je bilo posve jasno da SAD nikada neće dopustiti bilo kakav glas suprotnog mišljenja ili političko rivalstvo unutar Globalnog Zapada, što je još jedan paradoks, gdje SAD želi biti diktator sam po sebi, ali hoda okolo kao da donosi demokraciju svijetu.

Kulminaciju toga vidjeli smo u aktualnom ratu u Ukrajini, u kojem su SAD brutalno prisilile Zapad da se pridruži njihovom posredničkom ratu protiv Rusije. Kad je Berlin oklijevao, SAD su digle u zrak plinovod Sjeverni tok između Rusije i Njemačke. Washington još uvijek očekuje da će EU žrtvovati vlastite temeljne interese za SAD. Ratnohuškački SAD, gladan profita i moći, eliminira svakoga tko mu stane na put.

Čini se zapanjujuće kako je SAD uspio uspostaviti svoju ogromnu dominaciju ne samo nad EU-om, već i globalno. Washington je uspio uspostaviti svoju dominaciju pribjegavanjem mekoj moći, nakon što je druge uništavao korištenjem tvrde moći.

Korištenje meke moći nema učinka ako tvrda moć oružja i tenkova već nije izazvala pustoš u zemlji koju su odabrali. SAD su tada uspjele uvjeriti druge da padnu na ono što su nazivali Washingtonskim konsenzusom. SAD će pokrenuti sve veći broj pravila i propisa u gospodarstvu, bankarstvu i financijama, samoizabranim jednostranim ukazom. 

I kada svaka ciljana zemlja usvoji američka pravila, SAD obećava da će država zajamčeno imati ogromne koristi od njihove primjene u vlastitom gospodarskom i financijskom kontekstu. Ali u stvarnosti, svaka zemlja koja postane njihova žrtva biva kolonizirana, a da njihove vlade toga nisu ni svjesne. Ako se zemlja prilagodi američkom “čudesnom sustavu”, njezino gospodarstvo može steći globalnu konkurentsku prednost, ali ta zemlja gomila beskrajne dugove i siromaštvo s trgovcima zmijskim uljem u Washingtonu DC.

Ali srećom, ovaj zastrašujući koncept globalne hegemonije postao je preambiciozan. Jednostavno, politički Gulliver zaslijepljene ambicije nije se predugo mogao uklopiti u zemlju “inače darovitih” Liliputanaca.

Na veliko iznenađenje SAD-a, brojne mudre i razborite nacije sada su se odvažile i oduprle se navodnoj hegemoniji Amerike. Ovaj multipolarni otpor uglavnom predvode Kina i Rusija. Disidentska većina predstavlja oko 85 posto svjetske populacije. Suprotstavljanje globalističkom imperijalizmu, lažno označenom kao “američka vanjska politika”, dobilo je zamah i prije ukrajinske krize. Rastući sentiment snažno se protivi američkim elitama koje se pretvaraju da vladaju cijelim svijetom iz jednog središta moći.