Postoje dvije skupine ljudi na internetu, isto kao i u stvarnosti. Prva skupina su znatiželjni istraživači a druga limitirani zgubidani.

Znatiželjni istraživač traži mnoga znanja želeći o svemu ponešto znati, jer želi svjesno donositi odluke ako mu ikad išta od tog znanja bude u životu zatrebalo. On uvijek čita dvije strane iste priče, sluša za i protiv argumente i na kraju sam donosi zaključke slijedeći svoju logiku. Znatiželjni istraživač nikad se ne lijepi na priču od prve i nikad u startu ne odbacuje tuđe stajalište. On si daje vremena da pričeka i istraži tematiku sam ili dođe do zaključka nakon jako mnogo pročitanih tekstova. Ovaj tip osobe žonglira s više teza i stajališta, a na kraju sam zaključuje i u konačnici skuplja pravo znanje i podiže svoju svijest.

Limitirani zgubidan koristi internet isključivo samo za zabavu. On nema potrebe za učenjem, njegov moto je – što znam to znam. On voli ponavljati tuđe fraze i lako povjeruje svakojakim informacijama. On zna i agresivno braniti svoje mišljenje o nečem, iako sam nikad ništa nije provjerio. On kopira tuđe teze koje je izabrao po principu što mu se sviđa ili ne i te teze onda kao eho odjekuju u njegovu mozgu čineći tu osobu zadovoljnu sobom.

Znanje pa i moral date osobe može padati ako nepravilno koristi internet. Takve osobe troše svoje slobodno vrijeme na krive i degradirajuće sadržaje u što se može ubrojiti gledanje porno filmova, gledanje drugih niskobudžetnih filmova gdje je primat na agresiji i kriminalu, opetovano gledanje muzičkih spotova, idoliziranje pjevača i glumaca i potreba za stalnim gledanjem njihovih slika, idoliziranje nebitnih ljudi i sadržaja itd itd….

Zaključak

Internet je otkriće stoljeća i zasigurno jedna glavna karika za daljnje napredovanje čovječanstva. Kao i mnogo drugih stvari, tako se i internet može koristiti u dobre ili loše svrhe. Izbor je na nama i isto tako svaki pojedinac odlučuje hoće li internet koristiti za svoj napredak ili nazadovanje.

Najbitnije od svega je da moramo shvatiti – da nema interneta mi bi onda svi ili gledali televiziju ili slušali radio ili čitali dnevni tisak, a sve te tri stvari su kontrolirane od strane sustava.

Bez interneta narod bi i dalje bespogovorno vjerovao vladi, živio u neznanju i bio kompletno kontroliran od vladajuće klike. Danas imamo izbor, informirati se ili ostati ovca.

Bez interneta ne bismo nikad čuli za emulgatore, aditive, teške metale. Bez interneta svi bismo bespogovorno bili vjerovali stožeru i najvjerojatnije se otrčali cijepiti.

Da li znate da su početkom 20. stoljeća proizveli 14 doza cjepiva protiv španjolske gripe? Ovaj puta su stali na petoj dozi. Zahvalite to internetu i pametnim i poštenim pojedincima koji su širili svoj glas i znanje. Internet je njihovu poruku raširio na svjetsku razinu, bez interneta njihov glas bi se možda čuo u jednom kvartu ili možda najviše u jednom gradu.