Naše želje su vrlo često u suprotnosti s našim stvarnim potrebama. Takve želje se nazivaju požude. Kada shvatimo da nam zapravo ne treba puno da bismo bili sretni i potpuni, onda počnemo tako i živjeti. Malo pričam o tome i nije mi se cilj hvalisati, već samo svojim primjerom drugima pokazati neke stvari.

Dakle zadnje 3-4 godine praktički živim minimalizam. To znači da ne kupujem sebi apsolutno ništa što mi nije stvarno potrebno. Većina utrošenog novca mi je otišla na hranu i to primarno hranu koja je zaista mome tijelu za zdravlje potrebna. U tom polju nisam štedljiv, jer to gledam kao investiciju u svoje zdravlje u budućnosti.

Od robe sam kupio stvarno minimalno onog najpotrebnijeg, a posjedujem jako dobre robe još od puno godina unazad koju još uvijek znam nositi u posebnim prigodama. Ne patim za luksuznim automobilima ni stanovima, dapače, najsretniji sam kad sam negdje u prirodi, imam sobicu za prespavati i mjesto gdje mogu pripremiti obrok (ma da za moju prehranu kuhinja gotovo nije ni potrebna).

Ne razmišljam više što bih novo mogao nabaviti, nego čega bih se u životu mogao riješiti. Nastojim ne dozvoliti da ono što posjedujem, počne posjedovati mene, dakle, sve koristim što mi je dostupno, ali bez svega mogu, ako bude trebalo.

Kako su to oslobađajuće spoznaje, ljudi moji. Ionako ništa materijalno neće s nama u vječnost.