Ta igra motivirala me da započnem plesti vestu iako nisam znala imam li dovoljno određenog pletiva niti hoću li na kraju imati vestu s kojom ću biti zadovoljna. Zaista nebrojeno puta isplela sam ili sašila odjevne predmete s kojima nisam bila zbog nečega zadovoljna, koje sam možda obukla jednom ili dva puta, a onda ostavila zaboravljene u nekom kutu ormara.

To se nikad nije dogodilo s kapama i šalovima, pletenim suknjama i torbama koje sam namijenila sebi, ali se itekako dogodilo s pletenim majicama i vestama. „Problem“ je zapravo bio u tome da sam nakon sati i sati pletenja (i šivanja na kraju) dobila odjevni predmet koji nije baš odgovarao mojim mjerama ili je imao neku grešku u samoj niti pletiva, a koju sam zamijetila nakon što sam završila s izradom tog odjevnog predmeta. Kad sam jednom završila s odjevnim predmetom, nisam imala volje parati ga i plesti ponovno.

I to je bio jedan od razloga zašto često nisam ni započela stvarati ono što sam željela. Ali s igrom „sjećanja iz budućnosti“ stvari su se malo promijenile.

Zaista sam krenula plesti vestu i završila sam je nekoliko puta, a onda parala i ponovno završavala dok nisam došla do verzije s kojom se rado „družim“. Pletenje je trajalo zato što sam imala periode kada sam stalno plela, pa onda tjednima nisam plela ništa, pa sam ponovno plela, pa sam shvatila da sam prednjicu napravila prekratku, pa sam je plela ispočetka, pa sam prestala plesti jer sam trebala prijeći na rukave. Kad sam odlučila raditi rukave, započinjala sam ih 5 puta i 5 puta parala. Onda sam shvatila da nemam dovoljno pletiva, pa sam stala s pletenjem. Sjetila sam se da imam neku kapu koju sam nekad davno napravila kao za prodaju, ali je samo ostala stajati u ormaru i onda sam se odlučila na korak da otparam kapu kako bih imala dovoljno pletiva za vestu (a to inače ne radim). I završila sam vestu. Hladno vrijeme me poslužilo za Uskrs te sam je prvi puta tada obukla, no kad sam došla na odredište, skinula sam je (iako sam dobila pohvale za nju) jer nisam baš bila zadovoljna s time kako rukavi stoje kod ramena. I netko to ne bi ni primijetio, mislio bi da je to takav model, no taj model nije bio ono što meni odgovara. Nakon toga vesta je stajala neko vrijeme, dok je ponovno nisam išla doraditi – otparati šavove rukava u ramenu te otparati i ponovno oblikovati vrh rukava. Hladno vrijeme me ponovno poslužilo i u svibnju, tako da sam je izvela van prije nego je ponovno zatoplilo i zaključila da je to sad konačno vesta koju ću rado nositi.

I zašto sve ovo pišem?

Cijela ta igra „sjećanja iz budućnosti“ omogućila mi je da prođem kroz stvaranje ove veste na drugačiji način i da kroz njeno stvaranje naučim jako mnogo o sebi, kao i da zamijetim promjene u odnosu prema samoj sebi. I kad bolje razmislim, prerijetko sama sebi čestitam za sve kroz što sam prošla ovih nekoliko godina unazad i za sve promjene koje živim, a za koje sam se itekako potrudila i koje nisu pale s neba kao odgovor na molitve (kako sam to prije mislila da funkcionira – molim za nešto novo, ali nastavljam po starom).

Naučila sam kako je u redu od sebe ne očekivati da ono što zamislim mora iz prve i uspjeti, a ako ne uspije da to nikako ne znači da nisam dovoljno dobra ili sposobna. Ako nešto kažem da želim, a drugi to ismiju, to ne znači da to što želim nije dovoljno dobro i da ja nisam dovoljno dobra/realna… Uglavnom… Naučila sam kako sam naučila mnogo načina kako zadržati osjećaj manje vrijednosti i kako zaboravljati alate koji mi omogućavaju da izađem iz osjećaja manje vrijednosti, a alati su mi cijelo vrijeme pred nosom.

Kroz pletenje ove veste shvatila sam da je u redu nešto započeti iako ne znam kako ću nešto i završiti, kako je u redu učiti putem, kako je u redu stvoriti nešto i onda shvatiti da želim drugačije te se pobrinuti da stvorim i drugačije, bez da pritom „pogrešku“ shvaćam kao dokaz da nisam dovoljno dobra/sposobna.

Shvatila sam kako je u redu krenuti u nešto novo ne znajući imam li u ovom trenutku dovoljno resursa da bih ideju provela u djelo, jer tijekom stvaranja naiđu i ideje i mogućnosti kako doći do potrebnih resursa.

Shvatila sam kako je u redu usprkos svom uloženom vremenu, trudu i novcu na kraju priče reći: „Ali s ovim nisam još skroz zadovoljna, mogu i želim to bolje“ i bez drame uložiti još malo sebe da na kraju imam ono s čime sam zadovoljna.

Shvatila sam kako uništavanje često ide ruku pod ruku sa stvaranjem nečeg boljeg za sebe i druge jer ako stvorim vestu koja je premala za mene, a želim je, onda je najlogičnija stvar neutralno uništiti što sam stvorila i napraviti veću i bolju, iz prošlog stvaranja naučiti gdje sam pogriješila i u slijedećem pokušaju izbjeći ponavljanje tih grešaka.

Shvatila sam kako nema ništa loše pobrinuti se da sam sama zadovoljna, bez obzira što sam do te točke zadovoljstva osjetila cijeli niz neugodnih i ugodnih emocija te iskusila cijeli niz „neuspjeha“ i „uspjeha“.

Shvatila sam kako je važno kretati se naprijed, kako je važno upuštati se u nove stvari, kako je važno ne odustati kada se čini da nešto novo ne ide kako sam željela, priželjkivala i očekivala, kako je važno vjerovati da mogu ono što sam naumila i za što sam osjetila unutarnju privlačnost da krenem s novim projektom pletenja veste.

Pletenje meni nije samo pletenje. Osim što je to igra boja, oblika, strukture, to je i trening opuštanja, ali i teren za bolje upoznavanje sebe. Pletenje je i škola u kojoj svjedočim stvaranju nečeg velikog, korisnog i meni lijepog doslovno očicu po očicu, baš onako kako se stvara bilo što u životu – korak po korak.

Ukoliko želite naučiti plesti ili očistiti i pripremiti svoj unutrašnji teren za igru „sjećanja iz budućnosti“, slobodno mi se javite na bilo koji kontakt naveden na FB stranici Put Pjesme Srca.

Uživajte u sebi i stvaranju svog života po svojoj mjeri, jer to nije samo moguće, već imate i pravo i dužnost stvoriti ga takvog. Jer ako nećete vi, netko drugi će ga skrojiti po svojoj mjeri, a ne vašoj mjeri. Iz moje perspektive šteta je svoj život oblikovati na način na koji nam ne paše i da na kraju života imamo osjećaj da smo ga proveli u ormaru baš kao i mnogi odjevni predmeti koje sam napravila, a s kojima nisam bila zadovoljna, ali nisam imala volje/hrabrosti iz nekog drugog pokušaja udahnuti im novi život. S ovom vestom odlučila sam drugačije i zbog toga sam ponosna na sebe.

S ljubavlju,

Rebeka