Danas je svima jasno: Zelena putovnica bila je najveća pogreška cijelog kriznog menadžmenta. Pozitivni učinci još nisu dokazani, ali su evidentne brojne negativne posljedice. On je bio okidač za razlaz, jer je zdravstvena svjedodžba izravno zadirala u temeljna načela naše ustavne države i to naravno dovodi do velikih potresa. Ponavljanje ove greške mora se spriječiti pod svaku cijenu.

U ponedjeljak (5. svibnja 2023.)  WHO i EU najavili su pokretanje digitalnog zdravstvenog partnerstva u priopćenju za javnost.

Palijativno i u potpunom poricanju stvarnosti, emisija navodi:
“U lipnju 2023. WHO će usvojiti sustav digitalne certifikacije za COVID-19 Europske unije (EU) kako bi se stvorio globalni sustav koji će pomoći poboljšati globalnu mobilnost i zaštititi građane oko svijeta od sadašnjih i budućih zdravstvenih prijetnji, uključujući pandemije.”

Društvenim  mrežama odmah su se izlile žestoke kritike. Na primjer, zastupnica u Europskom parlamentu Michèle Rivasi, članica skupine Zeleni/EFA,  napisala je na Twitteru:  “ Digitalni certifikati za Covid doveli su do diskriminacije i kršenja temeljnih prava u EU-u. Obrađuju osjetljive osobne podatke i potiču zlouporabu ovlasti. Gdje su mehanizmi zaštite?”

Do danas nema dokaza da je uvođenje certifikata pozitivno utjecalo na tijek pandemije. Međutim,  negativni  učinci su očiti. Zelena putovnica, odnosno Covid-19 potvrda, smatra se jednim od  glavnih uzroka podjela te je u nekim zapadnim regijama čak bila zabranjena zbog kršenja temeljnih prava .

Razlozi su lako objašnjivi:  zdravstvena svjedodžba omogućuje institucionaliziranu diskriminaciju na prvom mjestu, a njezina je uporaba  izravan napad  na temeljna načela našeg  pravnog sustava i na temeljna prava i slobode.

Svako ljudsko biće ima pravo na osnovna prava  – a to uključuje i osobnu slobodu (kretanja) – od rođenja. Ta prava neotuđiva su, što znači da nitko ne može bez njih, nedjeljiva su i vrijede u cijelom svijetu . Čovjek ima ta prava i bez države.

U pravu  vrijedi načelo:  “Svatko tko tvrdi mora dokazati.”

Ovo načelo postoji tisućama godina – čak i u vrijeme rimskog prava – i dokazalo se. I n dubio pro reo  – latinski za “u slučaju sumnje za optuženog” – temeljna je maksima našeg kaznenopravnog sustava. Ako državno odvjetništvo ne može dokazati krivnju, optuženi mora biti oslobođen. Isto vrijedi i u građanskom pravu: Tko god tvrdi da je netko prekršio ugovor, nije platio dug ili povrijedio prava, mora pružiti dokaze.

S zdravstvenim certifikatom ovo je načelo obrnuto.  Više nije na državi da dokazuje da određena osoba predstavlja zdravstveni rizik. Suprotan je slučaj. Država može jednostavno pretpostaviti da je određena skupina potencijalna prijetnja – a  pojedinac se tada mora dokazati slobodnim.

Primijenite ovo na kazneno pravo. Kazneni postupak u kojem se optuženi mora dokazati na slobodi – ovdje se može dogoditi svakome. Prema građanskom pravu, svaka tvrtka može slati račune bez razlike, a primatelji bi morali dokazati da nisu zatražili uslugu. Bio bi to kraj pravne države.

Ako zagovornici međunarodnog zdravstvenog certifikata ovdje prigovaraju da bi u slučaju Covid-19 potvrde, statistički gledano, određene skupine predstavljale veći rizik, možemo to vrlo jednostavno pobiti sljedećim primjerom:

Uzmnimo za primjer ilegalne migrante s kojima se često išlo s idejom osiguravanja preventivnog pritvora za izbjeglice, jer prema statistikama imaju višu stopu kriminala. Bilo je naravno negodovanja i to s pravom, jer paušalne predrasude cijele skupine temeljene na statističkim podacima ne daju nikakve informacije o pojedinačnom slučaju i stoga bi dovele do brojnih neopravdanih ograničenja  slobode. Sadržaj ovoga je jasan: preventivni pritvor je protuustavan i nespojiv s našim temeljnim pravima.

Ali isto vrijedi i za planirani zdravstveni certifikat. Na temelju statističkih podataka – čija je baza podataka u slučaju Covid-19 također bila vrlo upitna – pretpostavljalo se da su ljudi u opasnosti. No, većina njih bili su  zapravo zdravi ljudi.  To znači da je jednostavno prihvaćeno neopravdano ograničavanje slobode velike većine ljudi. Ovakav pristup je nekompatibilan s našim pravnim sustavom i znači  definitivan odmak od (liberalne) demokracije koja je po samoj svojoj suštini pogrešna, ali ako je se već igramo i prakticiramo ju, radimo onda to kako treba ili nemojmo uopće, jer ovako je sve skupa besmisleno i gubi svoj tmeljni smisao.

Ovom napadu na naša temeljna ljudska prava i slobode moramo se oštro suprotstaviti. Covid-19 potvrda se nije dokazala – naprotiv. I to je svima jasno. Nijedna mjera nikada nije izazvala takav raskol. Učenje iz krize znači: Ne ponavljajti iste greške!