Portal IDN InDepthNews donosi priču o aferi Zambija apostrofirajući nelogičnosti ovog, kako se čini, pravno završenog slučaja. Mnoge stvari ostale su neodgovorene. Nizozemska stručnjakinja Roelie Post, koja je više od 20 godina radila u Europskoj komisiji kao pionirka za prava djece, dobro poznaje modus operandi međunarodnih posvojenja. “Ovim se ne krši samo UN-ova Konvencija o pravima djeteta nego, ako se radi o nalogu, plaćanju i isporuci, kao u ovom slučaju, radi se o trgovini djecom. Zabranjeno je trgovati s ljudima. Korumpirana praksa posvajanja nema nikakve veze s pravima djeteta, već sa zadovoljavanjem potražnje na tržištu”, naglasila je Post i dodala da se djeca tretiraju poput proizvoda u industriji posvajanja.
Na površini sve to izgleda altruistički, posvajate djecu i činite više dobra posvajanjem te djece, ali to je dio marketinga kojim se služe marketinški stručnjaci. Ako pogledamo dublje, industrija posvajanja puna je ljudi koji zarađuju na siročadi koja nisu siročad. Tako je ispalo s djecom iz DR Konga, piše ovaj portal.
Neka djeca prijevarom odvojena od roditelja kako bi se zadovoljila potražnja za posvajanjem sa Zapada
Neki posvojitelji (koji nisu htjeli biti imenovani) rekli su za IDN da su znali da djeca nisu oteta jer se redovito čuju sa svojim roditeljima u DRC-u. Oni koji se izjašnjavaju kao roditelji ove djece traže novac od posvojitelja što se može shvatiti kao emocionalna ucjena.
Post tvrdi da se iza agencija i posrednika za međunarodno posvajanje krije organizirani kriminal.
Kaže da postoje i djeca koja su prijevarom odvojena od roditelja kako bi se zadovoljila potražnja za posvajanjem sa Zapada.
”Industrija posvajanja, a proizvodi su djeca”
Post je rekla da je primijetila da se isti ljudi nalaze unutar te ‘industrije’ i da rade u nekoliko zemalja u isto vrijeme. Posrednici naprave “trgovinu” i ako ih se uhvati, odu u drugu državu i tamo otvore ”trgovinu”. Ono što se stvori je industrija, a proizvod su djeca. Preseljeni su na drugi kraj svijeta u potpuno drugačiju kulturu jer netko, potrošač, želi dijete.
Nedostatak političke volje u Hrvatskoj da se provede istraga stvorio je dojam da su djelatnici javnih i državnih tijela upleteni u organizirani kriminal i da se slučaj zataškava. Hrvatska je prošle godine ratificirala CED konvenciju, pa sada za ovo pitanje ima nadležnost Odbor za prisilne nestanke (CED) pri Uredu visokog povjerenika UN-a za ljudska prava.
Koliko ‘košta’ dijete?
Ovaj portal podsjeća da bi slučaj Zambija Slučaj mogao implicirati hrvatske birokrate.
”Cijena za dijete je od 15 do 40 tisuća eura. Vlasnik sirotišta u kojem su Hrvati posvajali djecu Emmanuel Kabongo naplaćuje oko 10.000 dolara po djetetu koje netko odabere. Dodatni troškovi idu na odvjetnike, sudske tumače, put i smještaj, a troškovi se kreću od 15 do 40 tisuća eura”, otkrio je pouzdani izvor za IDN.
Isplate su nastavljene i kada su hrvatski roditelji došli u Zambiju po djecu koja su trebala stići iz DR Konga. Nakon što bi posvojitelji stigli u hotelsku sobu, uzimali bi im putne isprave, kako njima tako i djeci, s izgovorom da trebaju srediti dodatne dokumente prije dovođenja djece.
Nisu ga mogli odbiti jer su već previše uložili. Nakon toga bi se ti isti ljudi vraćali i tražili novac potreban za dodatne dokumente, koji su obično koštali oko 2000 dolara. ”Iznuda se odvija vrlo suptilno”, tvrdi osoba koja je tome svjedočila, ali budući da su im uzeli putne isprave, ”nema povratka”, posvjedočio je izvor iz Hrvatske koji je prošao kroz proceduru nezakonitog posvajanja koji je htio ostati anoniman.
Tu akciju potvrdio je i na sudu 26. svibnja policajac koji je uhitio Hrvate u zambijskoj zračnoj luci Ndola i posvjedočio da je Steve Mulija, za kojeg tužitelji kažu da je bio mozak kongoanske operacije posvajanja djece, naplaćivao 2040 dolara po djetetu da ih odveze do Zambija iz sirotišta u DR Kongu. Policajac je na sudu rekao da je vidio WhatsApp dopisivanje između jednog od optuženih Hrvata i Stevea Mulija koji je radio u dogovoru s Emmanuelom Kabongom, voditeljem sirotišta u Kongu iz kojeg su djeca došla.
Izvor
