Većina nas (ako ne i svi) naučili smo očekivati. I nema ništa loše u samom očekivanju, ali mi smo naučili vezati se za svoja očekivanja bez propitkivanja.

Stvaranje očekivanja i vezanje za očekivanja najbolji je recept za pretvaranje života u dramu i patnju. Kako? Jednostavno…

Uzmimo primjer očekivanja u muško-ženskim odnosima. Recimo da očekujem od svog muža da pomogne u kućanskim poslovima. I u samom tom očekivanju nema apsolutno ništa loše. No, problem nastaje kada se vežem za to očekivanje i kada u svojoj glavi imam viziju kako bi (i kada) to točno (ili otprilike) trebalo izgledati.

Kada se to dogodi u mojoj nutrini, sve vanjsko što se događa po pitanju kućanskih poslova promatram kroz svoje unutrašnje filtere. Tada ne vidim i ne zamjećujem nikakvu drugu pomoć oko kućanstva osim one koju očekujem i vidim sva ona ponašanja koja u mojoj glavi odgovaraju zaključku: “On mi ne pomaže” (onako kako bi trebao po mojim očekivanjima).

I tada nastaju drame. Javlja se miks različitih neugodnih osjećaja, u komunikaciji se događaju nesporazumi jer on priča jedno, na što ja ne reagiram jer to nije nešto što je povezano s očekivanjem koje sam stvorila i za koje sam se vezala, dok on ne razumije kako ja ne vidim i ne cijenim način na koji on pridonosi kućanstvu. Tada i on osjeća miks neugodnih emocija i nastane svađa. Od takve i sličnih svađa kroz dulje vrijeme može doći i do prekida veze/razvoda.

Ako kroz život idete nesvjesni svojih očekivanja i vezanosti za ta očekivanja, vi jednostavno ne možete percipirati nikakve druge mogućnosti/rješenja/situacije koje se ne uklapaju u ta očekivanja – npr. možda muž ne briše sve podove u stanu, ali kad zalije pod nakon pranja ruku ili ga zaprlja nekako drugačije, svaki put taj dio poda pobriše. I ako ste se vezali za očekivanje da on baš treba brisati sve podove u stanu, vi niste u stanju primijetiti da čisti taj dio poda koji polije, jer mogao bi ostaviti pod mokar i još po tom mokrom hodati tako da na kraju imate super prljav pod.

S vezivanjem za očekivanja zapravo dozvoljavamo da se pokrene neki program iz podsvijesti, da se sva naša osjetila, percepcija i razmišljanje podese na taj program iz podsvijesti i da izvan toga ne percipiramo ništa. Takvo funkcioniranje onemogućava da živimo prisutni sada i ovdje.

Na žalost, zbog vezanosti za očekivanja jednostavno nismo u stanju razumjeti druge čija se ponašanja ne uklapaju u naša očekivanja. Tada postavljamo pitanja kako on/a to ne može shvatiti, zašto mi to radi, voli li me uopće, je li joj/mu stalo do našeg odnosa… I tada se u nama javlja nezadovoljstvo, postajemo čangrizavi, kritiziramo, problemi u odnosu se produbljuju i na kraju svi u odnosu budu povrijeđeni.

I zašto je to tako? Samo zato što vezanost za svoja očekivanja ne propitkujemo, već odgovornost za ono što mislimo, osjećamo, govorimo i kako se ponašamo prebacujemo na drugu osobu, koja se svojim ponašanjem ne uklapa u naša očekivanja. Pritom uopće ne znamo što se događa unutar te osobe, a zapravo ne znamo niti što se događa unutar nas.

Ako želite, razmislite malo o svojim očekivanjima. Što očekujete od prijatelja/roditelja/djece/partnera/partnerice/kolega/šefa/države…? Kako se osjećate kada ta očekivanja nisu ispunjena? Zašto imate ta očekivanja? Čemu vam služe ta očekivanja? Biste li uistinu bili sretni i zadovoljni da se ta očekivanja ispune? Kako biste se osjećali kada biste išli kroz život promatrajući što se događa, a ne očekujući što se treba dogoditi? Kako biste se osjećali kada biste tako promatrajući postavljali pitanja: “Kako mi to služi? Što u ovoj situaciji učim o sebi/drugima? Kako u toj situaciji mogu vidjeti najbolje i najuzvišenije dobro za svoj život?” (19. lipnja 2022. godine)