Često se na kraju dana čudimo kako je brzo prošao dan i došla večer. Kad prije? Nismo stigli obaviti sve ono što smo htjeli. Mnogo toga ostavit ćemo po ne znam koji put za sutra. Usnut ćemo puni planova za sutrašnji dan. Pokušavamo dostići i prestići vrijeme, a ono nas svaki put prestigne i ostavi neobavljena posla. No, ne mora biti tako…
Neka nam svima svaki dan bude ispunjen zadovoljstvom i istinskom životnom radošću. I – ono najvažnije – neka nam dugo traje… Jesmo li se ikad upitali zašto nam dani tako brzo prolaze? Tko to daje doprinos toj brzinskoj prolaznosti?
Upitajmo se – kamo to žurimo poput brzih vlakova i djece koja žele što prije odrasti? Zbog i u ime čega? Utrke za novcem? Za vremenom kojega čudnim čudom nikada nemamo dovoljno? Što će nam se dogoditi ako se odreknemo žurbe? Što će nam se dogoditi ako usporimo ritam života još danas? Donesimo odluku da ćemo usporiti i da ćemo ljubav staviti na prvo mjesto. Sve ostalo je manje važno. Jer, ako nema ljubavi u svemu što radimo, nema ničega pa tako ni smisla za žurbom.
Zastanimo na tren. Zaustavimo vrijeme. Otkrijmo tajnu narodne mudrosti koja kaže da je ‘najbolje žuriti se polako’. Važno je otkriti užitak i ljepotu svakog trenutka. Važno je učiniti nešto dobro s vremenom koje imamo. Dati mu neki smisao…
Dani kojima brzo dođe kraj su oni dani u kojima nismo dali dovoljno sebe u smjeru ispunjavanja naših ciljeva, ostvarenja naših želja, rješavanja tekućih zadataka, u kojima nismo dali dovoljno ljubavi i pažnje sebi i drugima, u kojima smo uzimali zdravo za gotovo svaki otkucaj sata.
Kada cijenimo otkucaje sata, tada volimo sebe i svoj život, kao i ljude kojima smo okruženi. Tada usporavamo ritam života jer znamo da više ne možemo pogriješiti, znamo da nismo došli na svijet kako bismo skupljali trenutke očaja, već trenutke sreće. Svakoj lošoj energiji istog časa dajemo crveni karton. Ne treba nam to na našem terenu u Igri Života. Trebaju nam samo dobre vibracije.
Kada zavolimo ljepotu trenutaka i pustimo korijen u svakom od njih, tada čak i kazaljke sata usporavaju nama u čast. Zahvalne su nam što ih više ne uzimamo zdravo za gotovo i što želimo svaki trenutak učiniti posebnim i sebi i drugima.
Kada bi pješčani sat bio na svakom našem radnom stolu, mnogima bi od nas pomogao da se vratimo u svaki novi sadašnji trenutak, da se vratimo sebi, svojoj autentičnosti i našim izvornim vrijednosnim sustavima i da kao takvi budemo maksimalno prisutni u svakome od njih.
Sreća je znati zaustaviti vrijeme. To se samo srcem može. To se može sitnicama koje život znače. Dobro je zaključio mudri Ivo Andrić – kako je čudno da je zapravo tako malo čovjeku potrebno da bude sretan, a još čudnije kako nam često upravo to ‘malo’ nedostaje. Sretno nam svima bilo usporavanje i vraćanje na kolosjeke ljubavi i životne sreće.
