- Siniša Juzbašić
- Snimka zaslona
Trenutak, krš, lom, jauci, bol, osude i opet smo kao društvo pali na ispitu, na ispitu odgovornosti, na prevenciji ovakvih već viđenih tragedija. I, što je najgore, bit će ih još ako nastavimo reagirati tek onda kada se nešto već desi, umjesto da se takve tragedije u korijenu spriječe. Jer, kada se već nešto dogodi, tada je kasno za bilo kakvu reakciju. Tada samo možemo konstatirati što se dogodilo. I, zato se pitam – zašto ne naučimo nešto iz takvih nemilih događaja? Zašto ne promijenimo način postupanja i ne učinimo nešto da se ovakve tragedije više ne događaju?
Pogrde, osude, upućene ocu mladića koji je izazvao sudbinu, a ona mu je na najružniji mogući način odgovorila. Pravo pitanje je – kako se mogu događati ovakvi susreti, kako nitko od policije nema informaciju o ovakvim susretima? Zašto pričamo o prevenciji onoga što se već dogodilo? Zašto uvijek liječimo, a ne spriječimo? Zar je tako teško spriječiti?
Zašto, zašto i tisuću puta zašto? Već dosadna i umorna priča, koja će se ponoviti, samo je pitanje u kojem vremenskom razmaku. Pitam se tako da li nam je kao društvu stalo? Da li nas je uopće briga i zar je uopće bitno kad se već sve to desi, tko je i što učinio? Povratka nema, ni za nastradale ni za počinitelja. Ono što ostaje je muk i suza u oku, koja se trudi isprati sve zlo, žal i jad. Sa suzom u oku svi će se kunuti da se to više ne smije ponoviti.
S bijesom će upirati u obitelj čijem djetetu je možda ovo sve bilo bitno radi opasnog videa na Tik Toku, koji bi imao tisuće pregleda upravo onih koji se sada zgražaju. Žao mi je mladosti, djece izgubljene u senzacionalizmu brzoklika, posvemašnje nebitnosti svega bitnog. Odsustvo istinskih vrijednosti sve više zamjenjuje obijest isprovocirana željom za instant popularnošću. Zar je išta bitno kad se već sve to desi?
Izvor: snimka Telegram, fotografije Pixabay
