Razlozi su višestruki i vrlo su slojeviti. No, u suštini se svode na tri glavna prigovora dijela socijalnih partnera: NEUVAŽAVANJE, NERAZUMIJEVANJE i NEPOŠTIVANJE PARTNERA.  S obzirom na ukupna gospodarska i socijalna kretanja i, ipak, još uvijek vrlo nejasne obrise budućih trendova, došlo je vrijeme  da se utvrde neka nova pravila igre. Vidljivo je to u raspravama o bilo kojem (ključnom) pitanju.

Priča se, zapravo, uvijek iznova ponavlja: svaki resor i svaka interesna skupina prihvaća globalnu ideju o potrebi strukturnih reformi, ali bi željela da se rezovi, neophodni za uspješnu njihovu provedbu, odvijaju u nečijem drugom dvorištu. „Ne dirajte moje krugove“ kao da postaje stalna krilatica i najveći istinski neprijatelj reformi. U tim uvjetima i s takvim temeljnim pristupom teško je razvijati kulturu socijalnog dijaloga.

Iskustva nekih europskih zemalja gdje taj socijalni dijalog funkcionira pokazuju da, unatoč nizu teškoća i nesporazuma, ipak ima i rezultata. Tamo se društvenim konsenzusom utvrđuju mjere koje pridonose boljitku stanovništva, što i jest glavna funkcija toga dijaloga. Socijalni dijalog kojeg promovira EU štiti i zahtijeva od svih članova odgovoran i racionalan pristup.  To je institucija u kojoj reprezentativni sindikati i udruge poslodavaca i vode dijalog oko važnih pitanja i zakonodavnog okvira koji se neposredno tiču radnika i poslodavaca, a s ciljem održivoga rasta i ukupnog društvenog razvoja. Pokazalo se da je sučeljavanje i argumentirani dijalog Vlade, sindikata i poslodavaca temeljni preduvjet donošenja kvalitetnih i optimanih odluka i zakona.

Zašto to nije slučaj i kod nas? Izostanak kvalitetnog dijaloga u najvećem broju slučajeva rezultira donošenjem loših ili nedovoljno pripremljenih zakona. Toga , nažalost, imamo u obilju.

Uskoro će se u okviru Europske unije obilježiti gotovo 40 godina od uvođenja suradnje socijalnih partnera unutar Europske unije. Cilj uvođenja bio je jasan: aktivno sudjelovanje socijalnih partnera  u procesu oblikovanja zajedničkoga tržišta. Kod nas bi zajednički cilj trebao sadržavati aktivno sudjelovanje u oblikovanju svih politika koje utječu na gospodarski i socijalni položaj svakog pojedinca, s posebnim osvrtom na posebno osjetljive društvene skupine. Stoga se zalažemo da se u socijalni dijalog unesu novi impulsi, koji bi pridonijeli gospodarskom uzletu zasnovanom na konkurentnosti i pravičnosti. Jedino takav okvir pruža stanovite garancije da se stvore realni preduvjeti za podmirivanje socijalnih potreba cijeloga društva, uključujući sve opravdane zahtjeve pojedinih društvenih skupina.

Zašto novi poticaji?

S obzirom na kretanja posljednjih godina, posebno nakon snažne financijske i gospodarske krize unutar EU, koja je rezultirala porastom nezaposlenosti (osobito mladih naraštaja), osiromašenjem velikog broja ljudi, udarom na srednji stalež, ubrzanim raslojavanjem društva i usporenom gospodarskim rastom, ali i sve demografski nepovoljnijom slikom EU javlja se potreba novih promišljanja  o ulozi i mjestu  socijalnog dijaloga. Europska komisija se trudi, zajedno sa socijalnim partnerima, ojačati SUDJELOVANJE  I UTJECAJ poslodavaca i sindikata prema pojedinim vladama i političkim strankama unutar EU i u pojedinim zemljama upravo kroz SNAŽENJE SOCIJALNOG DIJALOGA.

Koliko mi u Hrvatskoj držimo do socijalnog dijaloga pokazuje, među ostalim, i naš odnos, makar deklarativni, prema Danu socijalnog partnerstva (22. siječnja). Jedva se prisjetimo spomenuti ga. To ne znači da toga dijaloga u nas nema, ali očito boluje od istih slabosti koje smo ranije naveli kao globalne: socijalni partneri se ne uvažavaju, njihovi stavovi počesto ne razumiju, a sve to u konačnici rezultira neučinkovitošću što se onda pretvara u društvene frustracije i međusobno nepovjerenje.

Sputavanje provođenja potrebnih društvenih reformi

U Hrvatskoj je u posljednjih pet-šest godina donijet velik broj novih zakona, izmjena zakona ili uredbi. Ta brojka obilato prelazi više od njih tisuću. Pokazalo se da Gospodarsko socijalno vijeće – koje bi trebalo barem „prolistati“ te zakone – često nije bilo ni upoznato s nekim mjerama, a kamoli da je moglo utjecati na njihovo donošenje. Priča oko socijalnog dijaloga pretvarala se najčešće u monolog državnih organa, a pojedine primjedbe jednostavno nisu nailazile na plodno tlo, jer birokratski aparat (koji kreira zakone) uvijek ima prevlast i njegova je posljednja. Time je osjetno umanjeno značenje GSV-a, ali i drugih institucija gdje se odvija taj društveni dijalog. Zaboravljamo da time gubimo snažan alat u uspostavljanju društvene ravnoteže u sve težim gospodarsko-socijalnim okvirima.  

Praksa pokazuje da nedostatak kvalitetnog socijalnog dijaloga sputava mogućnost provođenja toliko potrebnih reformi. Svi se zaklinju na njih, ali kad je potrebno donositi konačne odluke, one izostaju. Jasno proizlazi da u Hrvatskoj postoji konsenzus samo oko toga da ništa ne treba mijenjati. A ta filozofija nas vuče sve dublje u gospodarski, a napose u socijalni ponor!

Ako želimo da socijalni dijalog donosi rezultate koji vuku zemlju iz duboke političke, ekonomske i socijalne krize potrebno je STRATEŠKO PROMIŠLJANJE o značajnim društvenim kretanjima. U našim uvjetima jako je narušen odnos prema poduzetništvu i privatnom sektoru uopće. Prevlast ima javni sektor, država koja se previše upliće, a sputava zamah poduzetništva. U zemlji gdje više od 99 posto svih gospodarskih subjekata čine mala i srednja poduzeća to je ne samo nedopustivo, već i štetno. Uostalom, to je vidljivo po rezultatima koje postižemo. U tim okvirima je konstruktivan bipartitni dijalog (poslodavci i sindikati) i tripartitni dijalog (vlada, poslodavci i sindikati) neophodan alat za stvaranje povoljnije poslovne klime i povratka povjerenja u institucije.

Kako suzbiti siromaštvo?

ZAHTJEVI SVIH DRUŠTVENIH SKUPINA – napose naglašeni posljednjih mjeseci – posebno naglašavaju potrebu donošenja HITNIH MJERA ZA PRAVEDNIJE ODNOSE I PROTIV SIROMAŠTVA. Posebno radnika s niskim primanjima, UMIROVLJENIKA I STARIJIH OSOBA. Očito je o ovom pitanju potreban konsenzualni dogovor na razini tripartitnog socijalnog dijaloga. Naime, u Hrvatskoj se svaka treća osoba starija od 65 godina nalazi u zoni siromaštva. Više od 50 posto svih mirovina nalazi se ispod hrvatske linije siromaštva. Rastuće siromaštvo se iščitava i iz rastućeg  broja umrlih, kao i iz visokog udjela starijih od 65 godina u ukupnom broju samoubojstava (40,1 posto). Također, važno je naglasiti kako broj preminulih umirovljenika premašuje broj novih umirovljenika.

Siromaštvo nije samo hrvatski problem, nego globalni. O potrebi drukčijeg odnosa prema suzbijanju i smanjivanju siromaštva u svjetskim okvirima počesto govori i veliki moralni autoritet našeg vremena, papa Franjo. “Na svjetskoj razini vidimo skandaloznu razliku između obilja bogatih i izrazite oskudice siromašnih”,  kazao je u više navrata vrhovni poglavar Katoličke crkve. Inače papa Franjo koristi svaku priliku kako bi upozorio na položaj siromašnih u svijetu od kada je preuzeo mjesto poglavara Katoličke crkve. “U našem svijetu postoje mnogi oblici isključivanja, marginalizacije i siromaštva te sukoba nastalih kombinacijom ekonomskih, političkih, ideoloških i, nažalost, religijskih motiva”, poručio je Papa. Dodao je kako valja pomoći ljudima da se osjećaju bliskijima s drugima, stvarati osjećaj jedinstva obitelji čovječanstva, što zauzvrat može inspirirati solidarnost i poduzimanje ozbiljnih napora kako bi se osigurao dostojanstveniji život za sve.

Vjerujem da se većina radnika I umirovljenika – i ne samo oni – pronašlo u ovim Papinim riječima. Prema posljednjim raspoloživim podacima Hrvatska je, nažalost, neslavni rekorder među članicama Europske unije: ima najvišu stopu rizika od siromaštva. Konkretno to znači da se u razdoblju od 2008. do današnjih dana stopa rizika od siromaštva u RH povećala za čak 18,5 posto! Kad se ovim podatcima doda dužnički problem, odnosno velik broj građana s blokiranim računima, posve je jasno u kakvim je problemima hrvatska populacija koju “krasi” taj nimalo ugodni epitet – siromaštvo. Činjenica je da smo prema spomenutim pokazateljima – europski rekorderi siromaštva.

Vlada i Sabor usvojili su Strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Na papiru se sve doima studiozno, ambiciozno, ali i vrlo pretenciozno. Strategija sadrži prikaz postojećeg stanja siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj, uzroke koji su doveli do toga stanja, te društvenu i gospodarsku projekciju kao osnovu za djelovanje. U dokumentu se također navodi, uz načelo orijentiranosti na pojedinca i njegove potrebe, koje su to najranjivije skupine društva izložene siromaštvu i socijalnoj isključenosti.

Navedena su i tri glavna prioriteta Strategije – borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti te smanjenje nejednakosti u društvu, sprječavanje nastanka novih kategorija siromašnih i smanjenje broja siromašnih i socijalno isključenih osoba, te uspostava koordiniranog sustava potpore skupinama u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Osim toga, iz Strategije se može iščitati da su među četiri velike skupine u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti: djeca i mladi, starije osobe i umirovljenici, nezaposlene osobe te osobe s invaliditetom.

Kriza produbljava raslojavanje društva

U tim uvjetima je najvažnije pitanje kako smanjiti stopu siromaštva. Mnogi hrvatski ekonomski analitičari i sociolozi upozoravaju već godinama na nužnu sveobuhvatnu provedbu reformi kako bi se gospodarstvo postavilo na zdrave temelje, privukli strani ulagači i smanjio broj nezaposlenih. Između ostalih, pokojni , vrlo ugledni splitski sociolog, Zoran Malenica, u svojoj je analizi istaknuo sljedeće: “Da bi se stopa siromaštva značajnije smanjila potrebno je učiniti bitne promjene na makroplanu društva kao što su: ubrzati smanjivanje regionalnih razlika u stupnju razvijenosti između pojedinih regija u Hrvatskoj, poreznim i drugim mjerama smanjiti prevelike razlike u plaćama između pojedinih sektora gospodarstva, ostvariti godišnje stope rasta BDP-a između 5 i 7 posto uz povećanje stope zaposlenosti, uvesti sustav progresivnog oporezivanja koji bi se primijenjivao prema tvrtkama koje ostvaruju kroz duže razdoblje ekstraprofite…”.

Malenica je u međuvremenu umro, a stanje se nije bitno popravilo. Od svega toga do danas ništa ili tek vrlo malo. Štoviše, postoji realna opasnost od još veće eskalacije siromaštva. Sisak I Moslavina imaju veći broj umirovljenika nego radnika. U šest županija izumire baš svaka općina. Veliki dio radno sposobnog stanovništva nalazi se I dalje izvan sfere realnog tržišta rada. Društvene razlike se šire, a ne smanjuju…

Nastojanja EU

Kod nas je ispod radara javnosti prošla činjenica  da je izaslanstvo Odbora za zapošljavanje i socijalna pitanja Europskog parlamenta  u Portugalu 27. svibnja  sudjelovalo na Socijalnom forumu u Portu. Tijekom događaja, zastupnici su raspravljali o važnim društvenim temama, poput Mape puta za socijalnu Europu. Na posljednjoj plenarnoj sjednici Parlamenta, europarlamentarci su usvojili rezoluciju o planu puta, u kojoj su pozvali da se socijalna prava trebaju tretirati s jednakom hitnošću kao i ekonomska i ekološka. Na dnevnom redu foruma bila je i Europska godina vještina koja je započela 9. svibnja 2023. godine.

Uoči posjeta, predsjednik izaslanstva, Dragoş Pîslaru (Renew, RO), rekao je: „Mi, u Odboru za zapošljavanje i socijalna pitanja, vidimo Porto Social Forum kao ključni trenutak u izgradnji snažne socijalne Europe. Sada je trenutak da pokažemo da socijalne politike nadilaze političku ideologiju i da je ulaganje u ljude srž naše Unije. Trenutak je da obnovimo naš europski socijalni model i pokažemo snažnu predanost triju europskih institucija i socijalnih partnera otpornoj socijalnoj dimenziji EU-a. Ljudi jesu i bit će konkurentska prednost Europe, na globalnoj razini. Njihova dobrobit temeljna je za jaku demokraciju”.

Forum, koji se održava svake dvije godine, organizira portugalska vlada u suradnji s Europskom komisijom, uz sudjelovanje Europskog parlamenta, a podržava ga švedsko predsjedništvo Vijeća. Sudjelovali su i ministri za socijalna pitanja i rad iz država članica, povjerenik EU za socijalnu politiku Nicalas Schmit, predsjednici Europskog gospodarskog i socijalnog odbora i Odbora regija, kao i socijalni partneri i organizacije dionika.

Od izbijanja krize izazvane COVID-19, Parlament EU je naglasio da je odgovarajući socijalni dijalog na svim razinama neophodan za uspješnu provedbu plana oporavka za Europu. To proizlazi iz njegove rezolucije od 22. listopada 2020. o zapošljavanju i socijalnoj politici europodručja za 2020. te iz njegove rezolucije od 11. ožujka 2021. o europskom semestru za koordinaciju ekonomske politike. Ove rezolucije naglašavaju da su socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje važni alati za poslodavce i sindikate za uvođenje poštenih plaća i poštenih radnih uvjeta te da će snažniji sustavi kolektivnog pregovaranja povećati otpornost država članica u vrijeme gospodarske krize. Parlament je također ponovio prethodne pozive za potporu izgradnji kapaciteta i većoj uključenosti socijalnih partnera u Europski semestar te pozvao na buduće preporuke za pojedine zemlje da uključe ishode uključenosti socijalnih partnera u mehanizme određivanja plaća. Parlament je u svojoj rezoluciji o Europskom semestru predložio razmatranje uvođenja klauzula o pravednosti za tvrtke koje žele pristupiti javnim sredstvima, obvezujući ih da se uključe u kolektivno pregovaranje i omogući sudjelovanje ili suodlučivanje zaposlenika u donošenju odluka u tvrtkama.

U svojoj rezoluciji od 2. veljače 2023. o Europskim radničkim vijećima (ERV), Parlament je naglasio da je neophodno ojačati i povećati broj ERV-a i njihovu sposobnost da ostvaruju svoja prava na informiranje i savjetovanje. Osim toga, ponovno je pozvao Komisiju da podnese prijedlog za reviziju Direktive 2009/38/EZ o europskim radničkim vijećima kako bi se razjasnili njezini ciljevi, definicije i postupci te ojačalo pravo predstavnika radnika na informacije i savjetovanje, posebno tijekom procesa restrukturiranja.