Ne počinji dan zamjeranjem ni sebi, ni drugima. Što od toga imaš? Osim što ćeš prije borama lice napuniti. Ne počinji dan gledajući na neku staru ranu i misleći na nekoga tko ti ju je zadao. Završene priče ostavi iza sebe. I ljude koji nisu vrijedni da uđu u nove nastavke. Nađi nešto što će te i danas radovati. Makar neku sitnicu. I odmah si preporođen. Pogled na nešto lijepo. Saznanje da današnji dan opet može donijeti nešto dobro.
Podsjeti sebe na snagu koju si nekoć imao. I gledaj kako se opet ta snaga vraća. Kako opet vjeruješ ispočetka. Nadaš se ispočetka. Ljubiš ispočetka. Kao da to prvi put činiš. I pođi u malu jutarnju šetnju. Uberi cvijet. Osjeti život na izvoru. Budi svjestan da ne možeš i nećeš kontrolirati sve što ti ljudi govore i čine, ali ćeš kontrolirati svoj život. I ne dati da te njihovi zlobni komentari izbace iz takta. Jer imaš mir koji oni nemaju. Živiš život koji oni ne razumiju.
Najljepša jutra. Nije se ništa savršeno posložilo. Jednostavno, smanjio si količinu brige oko nebitnih stvari. Ne razmišljaš više o tome tko je nekoć bio tu, a tko bi tek mogao doći. Gledaš samo tko je ostao. Nemaš neku veliku namjeru mijenjati svijet oko sebe, samo popiti kavu u miru. I zaputiti se svojim putem. Bez puno gledanja tko je što napravio, što je tko rekao, tko je što dobio. Jer na kraju opet sve dođe na svoje.
Lijepa su jutra kad naučiš od života ne tražiti puno. Manje očaranja – manje razočarenja. Svi smo mi pomalo isti; okrenemo kad nije po našem, dignemo nos, tjeramo svoj inat. Govorimo o svom putu a idemo tuđim. Jer nismo naučili biti svoji. Nismo dovoljno suza oplakali. Lijepo je kad mirišeš jutro po bojama nade. A sve poraze zapakiraš u jedan paket i vratiš u prošlost. Kamo pripadaju. A ti živiš ovaj dan kao ti je sve što imaš. Jer on to doista jest.
