Svi imamo samo jedan život i živimo ga za svoju djecu. Stvaramo za njih. Žrtvujemo se zbog i za njih sa željom da im bude bolje nego nama. I kada odrastu oni su i dalje smisao naših života. Kada se smiju – smijemo se sa njima. Kada plaču – plačemo u osami, a pred njima smo jake ne bi li im ulile samopouzdanje snagu i vjeru u njih same.

Svi njihovi ožiljci su i naši ožiljci. Svi njihovi uspjesi su i naši uspjesi. Kako se mi tijekom života u hodu učimo roditeljstvu, tako se i naša djeca uz našu pomoć uče ljudskosti, poštenju, poštivanju, poštovanju, istinitosti, moralu, etici, redu, radu, elokvenciji, argumentiranom branjenju svojih stavova, dosljednosti, dobroti, empatiji, jednakosti, pravdi, samosvijesti, toleranciji, prihvaćanju drugih, prihvaćanju različitosti……ili…….onome što je loše…..samoljublju, sociopatskom ponašanju, nekulturi, homofobiji, bahatosti, lažima, umišljenosti, aroganciji i mnogim drugim devijacijama.

Danas se dobrota nažalost više ne prepoznaje, već se dobrota čovjeka čak počela karakterizirati kao glupost. Ne drži se više do pravih ljudskih vrijednosti. Više nema društvenih slojeva već postoji jedino podjela na one koji nam kroje sudbinu i ne snose nikakve posljedice svojih krivih poteza i na one (čitaj: sve nas ostale) kojima se kroji sudbina i određuje što ćemo, kako ćemo, na koji način, i koliko nam je dostatno. Zaštićeni i nedodirljivi nasuprot malim i običnim, od kojih tamo gore u oblacima, lažnim, a opet tako stvarnim visinama žive.