Kao nacionalno osviješten i ponosan građanin Republike Hrvatske, već duže vremena namjeravao sam vam se obratiti s nekoliko pitanja i ponekim savjetom. Činim to danas vjerujući da za dobro djelo nikada nije kasno.
Najljepše vas molim da moje obraćanje prihvatite kao moju najbolju namjeru da pomognem vama i hrvatskom narodu do čije vam je sreće ‘itekako stalo’. Budući da ste svi vi školovani ljudi, a u neku ruku svi vi ste i vrsni komunikolozi, onda sam siguran da su vam dobro poznate sve četiri komunikacijske vještine – slušanje, govor, čitanje i pisanje. Upravo zbog toga vas pitam:
- Zašto od tih četiriju spomenutih komunikacijskih vještina uporno koristite samo jednu – govor, a tako besramno zanemarujete onu prvu i najosnovniju – slušanje?
- Zašto se u svom javnom govorenju i javnim nastupima gotovo svi od reda koristite svakojakim prljavštinama i vrijeđanjima najgorega tipa?
- Zašto se već jednom ne počnete ponašati uglađeno i civilizirano?
- Zašto ne uzmete u ruke knjigu ‘Rules of Civility and Decent Behavior’ (‘Pravila uljudnosti i pristojnog ponašanja’) Georgea Washingtona? Vjerujte mi, puno će vam koristiti. Iako je već davno veliki ukrajinski pedagog Anton Semjonovič Makarenko rekao da je mnogo teže preodgajati nego odgajati (‘Pedagoška poema’), valja pokušati.
- Zašto u svim svojim javnim nastupima ne prestanete upotrebljavati osobnu zamjenicu JA i umjesto nje ne počnete koristiti mnogo djelotvorniju i humaniju zamjenicu MI?
- Zašto u vašim ishitrenim i nepripremljenim javnim nastupima uporno zaboravljate na zlatno pravilo PR-a: javno se pojavljujem i javno govorim onda kada javnosti imam nešto pametno i važno za reći?
- Zašto se u vašim javnim nastupima stalno koristite uvjeravanjem umjesto informiranjem?
- Zašto ne upitate sami sebe sljedeća pitanja: imam li ja osjećaj za druge ljude, jesam li ja humana osoba, jesam li ja objektivna osoba, jesam li je uvijek dostupan, jesam li ja tolerantna osoba, jesam li ja osoba koja razumije svu težinu teškog životnog standarda mog naroda, jesam li ja osoba koja razumije vapaj i poruke svog naroda, jesam li ja osoba koja može voditi jednu državu, jesam li ja osoba koja je spremna dostojanstveno priznati poraz i jednom zauvijek otići s hrvatske političke scene i konačno državno kormilo prepustiti ljudima neopterećenima nikakvim ideologijama i crveno-crnim bojama, nego vođenim prosperitetnim programima ljepše budućnosti naše Domovine…
Vi, siguran sam u to, znate kako bi na sva ova pitanja odgovorili hrvatski građani, ali, nažalost, njih to nitko ne pita. Siguran sam i u to da vi kao vrsni znalci znate za anegdotu vezanu uz vašeg kolegu Henryja Kissingera kada je na jednoj press konferenciji prisutne novinare upitao: ‘Zar je moguće da nitko od vas nema ni jedno pitanje za toliko mojih odgovora?’ Kod nas je, nažalost, stvarnost potpuno obrnuta, vi na mnoga pitanja gotovo mahom odgovarate – nemam komentara.
Dosta nam je vaše grabeži, vaših laži, vaše oholosti i nadmenosti, vaše pohlepe i vaše nepodnošljive sebičnosti. Sebičnost nikada ne bi smjela biti u opisu vaših radnih mjesta. Upravo suprotno – na prvom bi vam mjestu trebao biti narod, a svi znamo da tome nije tako. Zar je moguće da ste zaboravili na humanost, skromnost, poniznost i spremnost za činiti dobra djela?
Najljepše vas molim, vratite hrvatskom narodu osmijeh zadovoljstva, radosti i sreće, umjesto zabrinutosti i beznadnosti.
Dragi moj narode, sve ovo napisao sam u vaše i moje ime te vas najljepše molim da budete na velikom oprezu, jer poltronijada iliti ulizivanje je već počelo. Izbori su pred vratima, a vi sigurno znate onu Bismarckovu: ‘Lovci najviše lažu poslije lova, ribolovci poslije ribolova, vojskovođe u vrijeme ratova, a političari u vrijeme predizbornih kampanja.’
