Gej brak ili kako LGBT udruge manipuliraju javnošću

Gej brak ili kako LGBT udruge manipuliraju javnošću

Zadnjih desetljeća zapadna društva svjedoče pojavi i intenzivnom djelovanju aktivizma za takozvanu ‘bračnu ravnopravnost’. Poznat je još i pod nazivom ‘ozakonjenje istospolnih brakova’. Aktivizam traži od državnih vlasti da vjenčaju i privilegiraju parove istog spola jednako kao što to čine s parovima suprotnog spola. Podršku tome pružaju mnogi političari, novinari, slavne osobe i, općenito, osobe lijevog političkog opredjeljenja. Motiv podržavatelja najčešće je signaliziranje vrlina. Oni tako pokušavaju pokazati drugim ljudima da su dobre osobe jer se zalažu za ravnopravnost. No ono što ti podržavatelji ne znaju, jest da su žrtve obmane. Naime, aktivizam za bračnu ravnopravnost je lažan. On se temelji na lažima o nezakonitosti istospolnog braka i diskriminaciji homoseksualnih osoba. Te laži nastale su u kuhinji LGBT udruga. Te udruge često manipuliraju javnošću izmišljanjem nepostojećih nepravdi kako bi onda sebe predstavile kao borce protiv tih ‘nepravdi’ te tako na ‘plemenitom cilju’ izvukle novac od države i privatnih donatora. U ovom slučaju, njihova manipulacija rezultirala je nečim protiv čega se deklarativno bore – neravnopravnošću. To će postati razvidno nakon što u nastavku objasnimo što je zapravo sklapanje braka i kakvi postupci u tom kontekstu spadaju u diskriminaciju.

Da bi neki par sklopio brak i tako stupio u bračnu zajednicu, sve što treba napraviti jest ritualno se zavjetovati na doživotnu vjernost i ljubav ispred zainteresirane ‘treće strane’. Ta strana obavlja ritual, svjedoči zavjetu i stavlja ga na papir. I to je doslovno sva mudrost sklapanja braka – javna razmjena ljubavnih zavjeta i zapis zavjetovanog para od neke zainteresirane treće strane.

Povijesno gledano, razne treće strane bile su zainteresirane baviti se parovima suprotnog spola na opisan način. Od ranih plemena, Crkve, kraljevskih i običnih obitelji, lokalnih zajednica i državnih vlasti. Nekad je primjerice zaljubljeni par mogao razmijeniti zavjete na plastu sijena, dati izjavu o toj razmjeni crkvenim vlastima i to je bilo dovoljno za upis u crkvene knjige vjenčanih. Ili bi obitelji para sklopile ugovor vezan za zajedništvo tog para i to je bio brak.

Kao što su se kroz povijest razne treće strane zbog svojih interesa bavile parovima suprotnog spola, bilo koji interesent ili grupa interesenata bila je potpuno slobodna raditi isto s parovima istog spola. Pa se primjerice neka LGBT udruga mogla povezati s istospolnim parovima, obavljati ritual vjenčanja, te ih nakon razmjene zavjeta upisivati u neke svoje knjige. I još to ovjeravati kod javnog bilježnika kako bi dodatno ojačala takav upis. Tako bi zavjeti parova istog spola bili javno prepoznati, a parovi zapisani, što je školska definicija braka.

No umjesto da udruge zainteresirane za doživotnu vjernost i ljubav istposponih parova budu treća strana i razvijaju instituciju istospolnog braka one su radile nešto neobično i bizarno. Smislile su i u javnosti uporno širile dvije laži.

Prva laž je o nezakonitosti istospolnog braka. Naime, činjenicu da državna vlast putem svjedočenja i zapisa nije sudjelovala u razmjeni zavjeta parova istog spola, LGBT udruge lažno su tumačile kao nezakonitost istospolnog braka. No kao što smo gore pokazali, brak je zajednica kod koje su parovi ritualno razmijenili zavjete, a interesenti tome svjedočili i parove zapisali. Države nikad kroz povijest niti u jednoj zemlji nisu zakonski zabranile takve razmjene i zapise. Jednostavno, to što država nema interes provoditi aktivnosti oko istospolnih ljubavnih aranžmana to ne znači da su takve aktivnosti nezakonite. Država isto tako ne provodi aktivnosti oko prijateljskih, cimerskih, rodbinskih ili redovničkih odnosa. Pa to ne čini rituale, dogovore, ugovore ili obećanja vezana uz njih nezakonitima.

LGBT udruge jednostavno su smisle laž o nezakonitosti istospolnog braka i uporno je ponavljale. U paketu s tom laži je naravno i laž o diskriminaciji homoseksualnih osoba. Po toj laži, homoseksualne osobe su diskriminirane ako država ne privilegira parove istog spola jednako kao parove suprotnog spola. Ova laž se isto lako razotkriva, što ćemo vidjeti u nastavku.

Država kroz svoje javne politike potiče aktivnosti, djelatnosti ili odnose od općeg interesa. To radi kroz subvencije, olakšice i potpore koje daje specifičnom društvenim skupinama. Primjerice poljoprivrednicima, izvoznicima ili kupcima električnih vozila. Slično, države globalno i stoljećima nastoje da romantični parovi suprotnog spola budu u javno prepoznatoj i reguliranoj tj. društveno kontroliranoj zajednici, pošto taj tip parova stvara nove članove društva. I onda, kako bi ih potaknula na ulazak u takvu zajednicu, država nudi paket privilegija poput zdravstvenog osiguranja ili mirovine po supružniku, olakšica pri kupnji nekretnine, nasljedna prava, itd. No to što država daje privilegije gore navedenim društvenim skupinama, ne znači da su primjerice informatičari, uvoznici, kupci mobitela, ili bliske osobe u raznim životnim zajednicama (uključujući istospolnu) diskriminirane. Jednostavno, ne postoje javne politike koje bi odabir takvih osoba prepoznale kao aktivnost, djelatnost ili odnos u općem interesu pa se nema što poticati javno financiranom privilegijama. Shodno tome, ne postoji niti osnova temeljem koje bi se uopće moglo govoriti o diskriminaciji.

O diskriminaciji se može govoriti kad postoji osnova, tj. javna politika koja privilegira poljoprivrednike, izvoznike, kupce električnih vozila ili parove suprotnog spola. Pa onda država privilegije daje samo nekima iz tih skupina, dok druge isključuje zbog njihovih rasnih, obrazovnih, etničnih, vjerskih i drugih osobina. No sama činjenica da država privilegira jednu društvenu skupinu, ne znači da su osobe iz drugih društvenih skupina diskriminirane.

LGBT udruge smislile su laž o diskriminaciji homoseksualnih osoba isključivo zbog vrijednosno-emotivne zvučnosti riječi “diskriminacija” kako bi se proizveo emotivni učinak odobravanja njihovih zahtjeva u javnosti. Ta riječ ima negativnu konotaciju zbog nepravda koje je država u prošlosti činila raznim društvenim skupinama. Kao takva, zgodno je sredstvo za manipulaciju javnošću i političarima. Dovoljno je da se uporno ponavlja i to će imati učinak temeljem puke zvučnosti. Što se i dogodilo. Uporno ponavljanje laži o “diskriminaciji” dovelo je do toga da javnost povjeruje u priču o nekakvoj bračnoj neravnopravnosti homoseksualnih osoba. Temeljem tog uvjerenja pojedinci su počeli signalizirati vrline, a političari arbitrarno prekrajati propise.

Ta arbitrarnost nije bez posljedica. Dovela je do stvarne neravnopravnosti građana. Naime, građani koji nemaju homoseksualne sklonosti uživaju javno financirane privilegije isključivo kroz javne politike koje prepoznaju aktivnosti, djelatnosti ili odnose od općeg interesa. S druge strane, iza privilegija osoba sa homoseksualnim sklonostima ne postoji ništa takvo. One su dobile privilegije samo zato što su LGBT udruge uporno ponavljale laž o diskriminaciji. Političari su tako ozakonili neravnopravnost građana gdje jedni uživaju javno financirane privilegije jer su temeljem homoseksualnih sklonosti odabrali partnera istog spola, drugi pak za dobivanje takvih privilegija moraju odabrati ono što je javnim politikama prepoznato kao opći interes. Radi se o školskom primjeru institucionalne neravnopravnosti građana.

Tako je na Zapadu lažni aktivizam za ravnopravnost stvorio stvarnu neravnopravnost. A zapadni političari, kojima su puna usta pravde i ravnopravnosti, su slijepim prihvaćanjem zahtjeva LGBT udruga sami sebi skočili u usta.

Narod u Hrvatskoj ispravno je prepoznao taj lažni aktivizam. Zato je u Ustav ugradio odredbu da iz perspektive države brak može biti samo zajednica muškarca i žene. To naravno ne čini niti jedan drugi brak nezakonitim. Kao što smo gore pokazali, ne postoji nikakva institucionalna prepreka da istospolni, ili primjerice poligamni, parovi ritualno razmjenjuju ljubavne zavjete, a zainteresirane treće strane to prepoznaju kao svjedoci te pismeno verificiraju, pa čak i potiču svojim privatnim sredstvima.

Međutim, hrvatski političari ignorirali su Ustav izglasavši Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. Taj Zakon je doslovna kopija propisa koji formalizira javnu politiku koja se stoljećima bavi parovima suprotnog spola. On bez ikakve racionalne osnove u općem interesu omogućuje da država javnim sredstvima prepoznaje i privilegira osobe homoseksualnih sklonosti te tako diskriminira sve građane koje takve sklonosti nemaju. Time su naši političari pogazili Ustav i volju naroda. Pokazali su da baš poput svojih zapadnih kolega zbog pukog dodvoravanja LGBT udrugama zanemaruju svoje javne obveze i dužnosti.

Na potezu je naravno Ustavni sud pred kojim se nalazi niz zahtjeva za ocjenu ustavnosti spomenutog Zakona. No taj Sud poznat je po tome da sve što dolazi sa Zapada smatra uzvišenim i apriorno osnovanim, što onda nekritički prihvaća umatanjem u celofan dubioznih pravnih konstrukcija. Tako da se ne može očekivati da će ta institucija ispraviti nepoštovanje Ustava od strane političara.

Pažnja:
Epoha se svakodnevno nalazi na meti sveprisutnih cenzora koji svim sredstvima rade na našem gašenju kao alternativnog medija koji djeluje potpuno neovisno i nije ni pod čijom kontrolom. Ukoliko vam se sviđa naš rad možete nas podržati skromnom donacijom, jer svaki vaš cent presudan je u našem opstanku.


Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp