Tko od ljudi se svjesno i namjerno ne želi osjećati dobro u svojoj koži? Tko od ljudi zaista svjesno i namjerno želi iskušavati konfliktne odnose, neravnotežu u tijelu, divljanje neugodnih emocija…? Ako je odgovor nitko ili vrlo rijetki, zbog čega ima toliko konfliktnih odnosa, toliko fizičkih i psihičkih bolesti, toliko unutarnjeg osjećaja besmisla, ljutnje, frustracije, bezvoljnosti, nesigurnosti, izgubljenosti, krivnje, srama…? Odgovor leži u odnosu prema samima sebi. Kako možeš stvarati kvalitetne odnose s drugima, kada mnoge dijelove sebe potiskuješ i ne želiš vidjeti? Nisi došla ovdje ne vidjeti i živjeti u iluziji. Došla si vidjeti Istinu i živjeti svoju autentičnost, poštovati svoju i tuđu jedinstvenost, podržavati mir u sebi i oko sebe.
Idemo današnju kanaliziranu poruku provući kroz neki primjer…
U studentskim danima (i srednjoškolskim danima) jako sam patila jer nisam mogla naći dečka, mislila sam da ga nikad neću pronaći, razočarala sam se mnogo puta, bila nesretno zaljubljena mnogo puta, kao i povrijeđena.
Iza svega toga stajao je moj ogroman strah od gubitka, koji je bio itekako prisutan nakon mamine smrti. Iako sam znala da je mama jako bolesna, da jako pati, to mi nije pomoglo kad sam s 11 godina osjetila što znači ostati bez majke. Nisam se znala nositi s tom boli, jer ljubav prema majci, povezanost s majkom, a onda njen gubitak ostavio je u meni toliku bol da sam se podsvjesno bojala s bilo kim stvoriti neki dublji odnos, odnos povjerenja, upravo zato što postoji mogućnost da ću i tu novu osobu izgubiti.
Tada nisam bila svjesna tih strujanja unutar sebe. Jednostavno je život nastavio dalje, a ja sam naučila nekako ići kroz život. Kad sam prestala toliko plakati, zaključila sam kako sam puno bolje nego prije, ali zapravo sam prestala plakati jer je s godinama došlo puno više obveza i odgovornosti te nisam imala vremena osjetiti i razmišljati o toj unutarnjoj boli zbog gubitka mame.
Ali gledajući sebe unazad, shvaćam kako sam zapravo samo tražila i nalazila različite mehanizme kako tu bol ostaviti što dalje izvan svog svjesnog uma, izvan svjesnosti tijela koje je zapravo dosta boljelo. No, koliko god se ja trudila, istina je bila da je taj strah i ta bol išla svugdje gdje sam išla i ja.
I tada sam se samo pitala zbog čega mi dečki govore da sam predobra za njih, zbog čega ne žele prijateljstvo dovesti u pitanje s razvojem romantičnog odnosa. Pitala sam se što nije u redu sa mnom i hoće li tako biti za cijeli život? No, nisam shvaćala da sama stvaram dojam nedostupnosti, nesigurnosti, dojam da ću tražiti od njih puno više nego što žele dati i trebaju dati kroz ulogu dečka.
I kad sam zaista pronašla dečka (danas muža), zapravo smo zajedno kreirali situacije u kojima smo jedno drugom podizali rane gubitka (ne iste vrste, ali gubitke koji su nas boljeli unutar naše kože) kako bismo ih unutar sebe mogli uopće primijetiti, priznati i prihvatiti, a onda s njima nešto i napraviti.
Drugim riječima, konfliktne situacije u našem odnosu događale su se upravo zato što ni jedan ni drugi nismo željeli pogledati u oči Istini o nama samima, Istini o tome kako smo unutar sebe i sa sobom. Budući da sam već tada bila u procesu površinskog rada na sebi, s vremena na vrijeme u tim konfliktnim situacijama sjetila sam se da je ono što zamjeram njemu, ono što me ljuti kod njega, ono što ne želim priznati sebi o samoj sebi. I to promišljanje zapravo je i pridonijelo tome da smo i dalje skupa.
No, tek kada sam poradila na svojim podsvjesnim bolima i traumama, tek kada sam naučila što zaista znači kad reflektiramo nešto iz svoje podsvijesti u drugima, mogla sam nešto unutar sebe promijeniti, što je značilo više mira u meni, a posljedično i više mira u odnosu.
Više se ni ne mogu povezati sa Rebekom iz prošlosti, a trenutno živim život u kojem doslovno svakodnevno pratim razvoj odnosa prema sebi i kako sve to utječe na kreiranje vanjskih situacija koje su za mene nove na mnogo načina i u njima promatram i upoznajem tko je ova sadašnja Rebeka.
Jesi li zadovoljna/zadovoljan s kvalitetom međuljudskih odnosa koje kreiraš zajedno s drugim ljudima?
Jesi li zadovoljna/zadovoljan s time kako se osjećaš u svojoj koži?
Osjećaš li mir unutar sebe? Kako njeguješ taj mir na svakodnevnoj bazi?
