To stanje dovelo me do ruba pucanja u kolovozu i tada sam napravila izolaciju iz društvenog (i uživo i virtualnog) svijeta na nekoliko dana. Nakon tog perioda donijela sam odluku kako nastavljam s obrtom usprkos svemu, ali sam odlučila pronaći posao na nepuno radno vrijeme, kako bih uz posao imala i vremenski i energetski kapacitet za razvijanje priče obrta. Posao sam pronašla relativno brzo i s lakoćom i već radim malo više od tjedan dana, ali o tome možda nekom drugom zgodom.

Kad sam kretala u priču otvaranja obrta, ni samoj sebi nisam objasnila zašto točno krećem u to. Više se radilo o tome da slijedim neki duboki unutarnji osjećaj da je to put kojim trebam ići.

Iz svega doživljenog od otvaranja do sada definitivno zaključujem da motivacija nije zarada, jer je nije ni bilo. Motivira me i inspirira nešto potpuno drugo, a što je to želim otkriti samoj sebi ovako jasno i na papiru, kao i Tebi koja/koji ulažeš svoje vrijeme u čitanje ovog teksta.

Još kao dijete iskušavala sam kako nekako upadam u oči bez da ja to želim. Svim silama sam se trudila biti po strani, trudila sam se ne upadati u oči, ne biti u središtu pozornosti, ali nekako se događalo da sam se isticala i svojom visinom i svojim raznolikim talentima i svojim načinom razmišljanja.

No, kakav je to način razmišljanja koji me oduvijek prati?

Način razmišljanja koji sadrži puno pitanja i traženja odgovora koji su smisleni i za koje osjetim da su ispravni. Npr. zašto ljudi pate? Zašto je toliko siromašnih i toliko bolesnih ljudi, ako ih Bog sve voli? Zašto odrasli ljudi idu na posao na kojem ne uživaju? Zašto su oni koji rade uvijek živčani i namrgođeni? Zašto rade i usprkos svom radu ne dobivaju plaću koja omogućuje da si priušte što trebaju, ali i što žele, da si priušte uživanje u životu? Zašto je slušanje dnevnika važnije od nečijeg veselja?

Zašto je „moram ovo i moram ono“ važnije od trenutka i često od inspiracije koja se u trenutku nalazi na svakom koraku? Zašto su ljudi toliko tvrda srca? Zašto ne žive svoju svrhu? Zašto dolazimo na ovaj svijet, ako se život ovdje svodi na: budi dijete, školuj se, pronađi posao, oženi se, rodi djecu, kupi nekretninu, odbrojavaj dane i godine do penzije, umirovi se i umri. I to je još dobar scenarij koji mnogi zapravo ne dožive, jer se na tom putu nađu i bolesti, gubitci, traume…

Zašto je neke emocije u redu pokazivati, neke nije u redu pokazivati, a neke je u redu pokazivati ili nije u redu pokazivati ovisno o spolu ili društvenoj situaciji u kojoj se nalazimo? Zašto ljudi imaju potrebu slijediti raznorazne modne i ine trendove? Zašto pokušavaju kopirati jedni druge, umjesto da budu ono što osjećaju da jesu Izvorno?

I iskreno, mislim da niti na jedno pitanje nisam dobila zadovoljavajući odgovor, odgovor koji sam osjetila kao istinu, a ne kao puko ponavljanje uvjerenja, stavova i očekivanja koja se samo prenose s generacije na generaciju usmenom/pismenom predajom ili kroz raznorazne rituale.

Npr… Je li vam poznata rečenica: „Dok si pod mojim krovom bit će po mojim pravilima!“ – „Zašto?“ – „Zato jer ja tako kažem!/Zato jer sam ti roditelj i moraš me poštovati!“ I onda se kao odrasli možda zateknemo kako ponavljamo djeci upravo te iste riječi, a zapravo u pozadini stoji nemoć i neznanje kako smisleno i s poštovanjem razriješiti međugeneracijski konflikt/nerazumijevanje.

Ili… „Moraš učiti i imati dobre ocjene?“ – „Zašto?“ – „Zato jer se s dobrim ocjenama možeš upisati u gimnaziju, na fakultet i zaposliti se. Fakultetski obrazovani ljudi imaju veće plaće?“

Zar stvarno?!?! Danas to uopće nije istina, a možda nije bila ni prije. Može biti istina, no vrlo često i nije istina. Dobar majstor može zaraditi mnogo više od nekoga tko npr. s fakultetom radi u školi ili ustanovama socijalne skrbi (to govorim iz vlastitog iskustva, a slobodno me nadopuniš i svojim primjerima).

No… Da se vratim na pitanje zašto i dalje ustrajem sa svojim obrtom „Put Pjesme Srca“.

Duboko vjerujem i znam da smo svi s razlogom na ovom svijetu. Vjerujem kako se svatko od nas rađa s posebnim i jedinstvenim darovima koje smo došli donijeti na svijet i time ga oplemeniti. Vjerujem i kako smo se rodili s određenim „manama“ kroz koje učimo, svladavamo životne lekcije (nekad možda i rješavamo karmu). Vjerujem kako smo birali svoje roditelje, jer nam upravo energija obiteljskog polja može dati temelj da ostvarimo svoj puni potencijal (ako odlučimo traume i/ili iskustva iz djetinjstva pogledati iz drugog kuta i nešto naučiti iz njih, iscijeliti unutarnje rane).

Vjerujem kako smo došli živjeti ispunjene živote, kako smo došli živjeti u miru i ravnoteži. Vjerujem kako poštovanjem i razumijevanjem sebe (dijelova svog Bića), razvijamo istinsko poštovanje i razumijevanje drugih i svijeta, a to su temelji za kvalitetnu i prirodnu suradnju, međusobno nadopunjavanje, inspiriranje, pružanje ruke podrške i pomoći kada zapnemo na nekoj etapi svog Puta Pjesme Srca.

I kada sam otvarala obrt, vjerovala sam kako su mnogi nesretni, bolesni i u raznim dramama te neravnotežama upravo zato što su se udaljili od svog Puta Pjesme Srca te su odlučili više ili manje svjesno živjeti po tuđim pravilima i očekivanjima i navikama, jer „to je eto tako/tko sam ja da želim drugačije/što prije se prilagodim, bit će mi lakše.“ Ali nikad nije lakše! Zapravo takav stav vodi u sve dublji i dublji unutarnji osjećaj neravnoteže, besmisla, očaja, frustracije… To ne vjerujem.

To znam i iskusila sam na vlastitoj koži kako je to biti na dnu na kojem se želim ubiti, na kojem ne postoji nikakav izlaz i nikakva utjeha. Znam kako je odlučiti potražiti odgovore i rješenja te ih ne pronalaziti, kako je raditi razne tehnike i iskušavati da na meni ne funkcioniraju te se tim iskustvom vraćati u stanje u kojem mislim kako sa mnom nešto nije u redu. Znam i kako je pronaći ono što zaista funkcionira, što ne funkcionira samo meni, već funkcionira i drugima.

No, negdje oko Božića, kada sam besplatno vodila online meditaciju povezivanja sa vlastitim Putom Pjesme Srca, shvatila sam kako ne možemo biti na drugom putu nego na vlastitom. Ne možemo živjeti po tuđim notama, plesati na tuđe pjesme. Možemo pokušavati, možemo se truditi, možemo misliti da uspijevamo, možemo vjerovati da tako „moramo i trebamo“, ali nikada to ne ostvarujemo.

Uvijek se nalazimo na Putu Pjesme vlastitog Srca, one Pjesme koja je skladana samo za nas, one Pjesme koju smo došli pjevati i plesati te time oplemeniti svoj život, život bližnjih i život šire društvene zajednice. I to ne znači da moramo svi biti popularni i poznati cijelom svijetu (ili bar većini svijeta). To samo znači da svojim postojanjem utječemo i na strance s kojima dolazimo u kontakt kroz posao, a vidimo ih možda jednom u životu, s kojima dolazimo u kontakt u dućanima, čekaonicama itd.

Ali Rebeka, ako svi već jesmo na Putu vlastite Pjesme Srca, zašto ne iskušavamo posljedice toga u obliku ravnoteže, ispunjenosti, mira, radosti, zahvalnosti, blagosti, blaženstva, obilja, zdravlja…?

Zato što se borimo s njom. Naučili smo se boriti s njom kroz treniranje ponašanja s kojim se moramo prilagoditi pravilima, očekivanjima, običajima… samo zato jer oni eto postoje, jer tako kažu autoriteti. Naučili smo biti posvađani sa vlastitim emocijama i ne razumjeti ih, a emocije su tako divni saveznici kada znamo s njima raditi.

Naučili smo kako je opasno izražavati svoje mišljenje, naučili smo kako moramo misliti samo „pozitivno“, iako je negativni polaritet sastavni dio ove realnosti. Naučili smo razmišljati po principu „ili – ili“, a zapravo je sve jednostavno kako jest, a mi odlučujemo na temelju svojih podsvjesnih programskih postavki kako ćemo nešto shvatiti i kako ćemo na to reagirati, a onda odluka o tome donosi posljedice koje živimo svaki dan, ali i koje utječu na ljude oko nas.

Pišem, radim jedan na jedan, nudim grupne usluge, planiram i stvaram buduće grupne edukativne radionice zato što želim živjeti u svijetu u kojem namrgođena lica zamjenjuju nasmijana lica. Želim živjeti u svijetu u kojem ljudi oko mene osjećaju smisao i svrhu svog postojanja. Želim živjeti u svijetu u kojem ljudi surađuju s emocijama, u kojem se emocije prihvaćaju kao sastavni dio ljudskog života.

Želim živjeti u svijetu u kojem su različitosti i jedinstvenosti inspiracija. Želim živjeti u svijetu u kojem ljudi rado dijele svoja znanja i iskustva te rado uče od drugih. Želim živjeti u svijetu u kojem ljudi shvaćaju kako smo svi važni. Baš kao što sat ne funkcionira ako se samo jedan njegov mali dio pokvari, tako ne može niti funkcionirati društvo u kojem je većina ljudi u neravnoteži, bolesna, nesretna, jadna, traumatizirana, deprimirana, očajna, frustrirana.

Društvo je odraz pojedinaca. Konflikti koje imamo unutar svog Bića reflektiraju se na konflikte u vanjskom svijetu. Naše odricanje vlastite moći reflektira se u vanjskom svijetu u kojem postoje „nadređeni“ i „podređeni“. Naši pokušaji borbe sa vlastitim „Putom Pjesme Srca“ reflektira se kroz frustraciju, bolesti, neravnoteže i konflikte bilo kakvih vrsta…

Ako je moja Pjesma Srca motiviranje i podržavanje na putu vraćanja Sebi, onda svaki pokušaj da budem nešto što drugi očekuju od mene ili što sama očekujem od sebe na temelju onoga što mislim i vjerujem da drugi očekuju od mene, je nešto što mene izbacuje iz ravnoteže, nešto što utječe i na svijet oko mene.

Ako svaki dan imamo određeni broj sekundi života, odluka hoću li osjetiti mir u sebi ili ne, itekako utječe na to hoću li se na nekoga izderati, hoću li nekoga izvrijeđati ili ću se nekome nasmijati, pomoći mu da prijeđe preko ceste, da pogleda životnu situaciju u kojoj se nalazi iz nekog drugog kuta, koji otvara pogled na moguća rješenja…

To što ću izabrati osjećati u sebi itekako utječe na to što u drugima mogu pobuditi. I upravo zato svaki dan započinjem jutarnjom „duhovnom/mentalnom/emocionalnom“ higijenom koja se sastoji od vježbe disanja, kvantne harmonizacije i kanalizirane poruke. I upravo zato, svaki puta kada primijetim da sam ispala iz ravnoteže, dajem sve od sebe da se u nju vratim, pa i ako to znači isključiti se iz svijeta na neko vrijeme.

Tvoj život je važan. Tvoje odluke su važne, isto kao i moje. Svi smo mi dio velike Životne slagalice i možemo biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, možemo živjeti mir, radost, smisao i ravnotežu samo ako se prestanemo boriti sa Onim Što Jesmo, sa Izvornim Ja, sa svojom Pjesmom Srca.

Sanjam o svijetu u kojem pjevam svoju Pjesmu Srca bez unutarnjih konflikta i otpora i sanjam o svijetu u kojem uživam slušajući i gledajući ljude koji su odlučili blistati kroz svoju jedinstvenu i veličanstvenu Pjesmu Srca.

S ljubavlju,
Rebeka