Onaj unutarnji osjećaj u nama jedini je koji je važan. On nam toliko toga govori. Za sve te upitnike što lebde nad našim glavama kao u nekom stripu i što spavaju u našoj podsvijesti postoje odgovori. Svi odgovori na te upitnike su u nama samima. Dovoljno je samo pozorno slušati svoj unutarnji glas. Sve ostalo je manje bitno.

Svijet je onakav kakvim ga doživljavamo u danom trenutku, a mi ga doživljavamo onako kako nam diktiraju naši osjećaji i životne situacije i okolnosti u kojima se nalazimo i na koje često ne možemo utjecati. Ali, ono na što možemo utjecati je naš pogled na stvari… Možemo osvijestiti puno toga i odmah je lakše i sve se u trenu mijenja, jer znamo zašto je sve tako kako jest.

Primjerice, kada smo sretni i prolazimo kroz sretno životno razdoblje – svijet će nam se činiti prekrasnim i ružičastim, dok ćemo u težim životnim razdobljima vidjeti samo crne oblake, pokušavajući među gusto raspoređenim tamnim oblacima pogledom pronaći koju zraku sunca, koji tračak nade. Redovitim čišćenjem naših misli iliti mentalnom higijenom oblaka će postepeno biti sve manje, a sunca sve više.

Svima nam život donosi lijepa i manje lijepa razdoblja. I rijetko tko je danas spreman dubinski ući u kožu drugog čovjeka svojom istinskom ljudskošću i empatijom i doista ga razumjeti, osjetiti kako se ta osoba osjeća. Rijetko tko je spreman na tren u doslovnom smislu te riječi biti ta druga osoba i osjetiti ono što ta osoba osjeća. Ljudi kao da se boje da će nešto izgubiti ako poklone svoje vrijeme i suosjećanje drugom čovjeku. Neće izgubiti ništa. Dapače, to će nas iskustvo istinskog suosjećanja uvijek obogatiti i biti naša vrijedna životna lekcija za nastavak putovanja. I svaki ćemo put biti sve skromniji kako život bude odmicao, jer ćemo postajati sve svjesniji raznih životnih sudbina i priča koje lebde oko nas. Jedna od tih priča je i naš život. Sjetimo se toga. I, ne pričajmo je svakome, jer neće je svatko moći razumjeti.

Prepoznajmo prave trenutke i prave ljude. Prepoznajmo životne postaje na kojima ćemo se zadržati i koje će nas duhovno obogatiti, kao i one na kojima na smijemo zastati niti na tren, jer će nas energetski zatrovati…

Richard Gere kao beskućnik na ulicama New Yorka – scena iz filma ‘Time Out of Mind’ (2014)

“Kada sam se, pripremajući se za film ‘Time out of Mind’ prerušio u beskućnika te izašao takav na ulice New Yorka, nitko me živ nije prepoznao niti me doživljavao. Tada sam na svojoj koži osjetio kako je to biti beskućnik. Ljudi bi prolazili pored mene i nemilo me gledali. Samo je jedna dama bila ljubazna prema meni i dala mi nešto hrane. Bilo je to iskustvo koje nikada u životu neću zaboraviti. Toliko puta zaboravljamo koliko smo blagoslovljeni, i da uvijek trebamo pomoći ljudima kojima je to potrebno. Pomoći nekome je blagoslov. Nakon ovog iskustva, hodao sam okolo i dijelio hranu i po 100 $ svakom beskućniku kojeg bih putem susreo, o oni su plakali i bili toliko zahvalni.”, rekao je svojedobno poznati glumac Richard Gere.

Blagoslov je moći razumjeti drugog čovjeka i moći mu pomoći, jer pomažući drugima pomažemo i sebi, pokazujemo da smo ljudi, a ne bešćutni roboti. Sit gladnome prečesto ne vjeruje, kao ni bogat siromašnome. Probudimo se. Počnimo primjećivati jedni druge.

Kada te netko pita kako si, pitaj se – pita li te to iz srca ili tek tako, radi reda. Ako te pita reda radi, ne moraš mu odgovoriti baš ništa, već ga/ju samo povratno pitaj kako je on ili ona. Osjetit ćeš tko te to najvažnije životno pitanje pita iz duše i tko je doista spreman čuti te i razumjeti. Pitaš li ti nekoga kako je – učini to ili iz srca i duše i budi spreman saslušati odgovor te osobe s ljudskim suosjećanjem ili ne postavljaj uopće to pitanje.

Za svakog je od nas život nešto drugo. Svatko ima neku svoju životnu priču. Ne znamo puno jedni o drugima, a opet se nekako dotičemo nevidljivim prstima, osjećajući jedni druge.

Ne sudimo nikome dok nismo bili u njegovoj ili njezinoj koži. Ima ljudi koji svoje suze nose oko vrata kao bisernu ogrlicu, ali ima i ljudi za čije suze nitko ne zna, jer nemaju potrebu za reklamiranjem svoje tuge i boli.

Za svakog je od nas sreća nešto drugo. Neki ljudi imaju velika očekivanja od života, neki puno manja, ponekad im je dosta i tišina.

Lijepo je biti sretan kada jutrom čuješ ptičji pjev i to te ispuni nekom posebnom radošću. Sreća je uvijek nadohvat ruke kada u sebi osvijestimo da je sama činjenica da smo živi – sreća.

Pokušajmo razumjeti i poštivati jedni druge. Barem to. Jer nikada nećemo znati sve jedni o drugima. Ne sudimo nikome. Ne znamo kroz što netko prolazi, kako živi i kakve sve ima probleme. Ne žurimo s preuranjenim zaključcima koji će nas uvijek dovesti u slijepu ulicu. Istina nije uvijek slatka, ponekad je i gorka, ali tu gorčinu ljudi vole kriti, jer su izgubili povjerenje jedni u druge.

Nedorečenost naših odnosa ostaje u zvuku gitare uličnog svirača koja će svakome od nas pokloniti nešto drugo, neki drugi osjećaj.

Ima ljudi koji više uživaju u tuđim nevoljama nego u vlastitoj sreći, ali i onih kojima ne smeta tuđa sreća – i to je već jako puno – sresti ljude kojima ne smeta tvoja sreća. Rijetki su, ali ih ima.

Kako je lijepo znati da ima još dobrih ljudi. Dobri su ljudi blagoslov života. Darujmo mir i dobrotu jedni drugima.

I, zapamtite – nitko bolje od nas ne zna kako živjeti naš život. Jedan je i samo je naš.

Slobodni postajemo tek onda kada se oslobodimo mišljenja drugih ljudi i kada počnemo voljeti i cijeniti sebe i svaku sekundu našeg vremena. Znajmo razumjeti druge, ali nemojmo svojom dobrotom ići predaleko kako netko ne bi pomislio da s nama može manipulirati. Ne pokazujmo svakome naše emocije. Nije ih svatko vrijedan. Čuvajmo sebe i svoje vrijeme kojega također nije svatko vrijedan, jer neće nas nitko čuvati ako nećemo sami sebe.

Nitko se nije nahranio od mišljenja drugih ljudi. Baš nitko. Čak i samo razmišljanje o tome je čisti gubitak vremena. Život ide. Leti. Nemamo vremena za gubljenje. 

Svakoga dana naučit ćemo poneku vrijednu životnu lekciju. Upamtimo što smo naučili kako ne bismo morali ponavljati lekcije. Moramo ići dalje, ususret novim spoznajama.

Učinimo sve što možemo i uvijek dajmo sve od sebe kada nešto radimo ili se nečim bavimo (nečim što je nama jako bitno), kako bismo uvečer mirno zaspali znajući da smo dali od sebe sve što smo mogli da sve bude u najboljem redu. Kako se lijepo i mirno spava kada znaš da si dao sve od sebe za nešto u što vjeruješ…

Unutarnji mir je nešto što moramo znati čuvati kao naše najveće blago koje nam nitko ne smije oduzeti niti na tren. Budimo ratnici spremni na sve kada je u pitanju obrana našeg unutarnjeg mira. Svatko tko nam ga pokušava oduzeti otvoreno se deklarira kao naš neprijatelj i znajmo se obraniti od njega svim silama. Nitko nema pravo izvaditi nas iz našeg mira. Naš unutarnji mir je dom našeg unutarnjeg glasa, tog toliko nam potrebnog savjetnika kojega moramo moći čuti na svakoj životnoj postaji.

Darujmo jedni drugima mir. Darujmo jedni drugima istinsko razumijevanje. Darujmo jedni drugima ljubav. I, vjerujmo u dobro kako bi u našim životima bilo što manje crnih oblaka i što više sunca. Iz prostora unutarnjeg mira sve je moguće pa tako i bolji svijet. Svatko od nas pozvan je graditi i čuvati svoj unutarnji mir.

Životno putovanje ne traje dugo. Zapravo traje vrlo kratko. Samim dolaskom na svijet dobili smo kartu za putovanje zvano Život. Dobili smo šansu biti ljudi. Na nama je da odlučimo hoćemo li to biti ili ne.

Budimo jedni drugima ugodni suputnici na tom kratkom putovanju zvanom Život. To će biti sasvim dovoljno za rađanje boljeg svijeta o kojem toliko sanjamo.

Dragi naši prijatelji,

Bili bismo vam neizmjerno zahvalni da vašim skromnim donacijama podržite naš rad kao alternativnog i potpuno neovisnog medija iza kojega ne stoje nikakve organizacije, već samo čisti entuzijazam. Svaka vaša donacija je više nego dobrodošla. Hvala vam od srca što ste uz nas. Vaša podrška nam puno znači. I mi smo svim srcem uz vas.