Neki ljudi su mi izrazili svoje sumnje i strah u vezi mojih pitanja dana za publiku. Pitaju me za koga radim. Naime, u želji da međusobno komuniciramo, znam svako malo na Facebooku postaviti pitanje mojim prijateljima vezano za neku društveno aktualnu temu. I, što je u tome čudno? Nisu li društvene mreže osmišljene za našu međusobnu komunikaciju i razmjenu mišljenja o pojedinim stvarima?
Iskreno ne znam zbog čega se neki ljudi toliko boje i čega se boje uopće?
Razgovor još uvijek nije kažnjivo djelo, a i pravo na mišljenje je osobno pravo svakog pojedinca. Svoje mišljenje mi sami iznosimo svaki dan u svojim objavama na društvenim mrežama. Po nekoj izvrnutoj tezi neki misle ako napišu 10 objava da ne podržavaju EU i NATO onda su kao mirni i sigurni, ali ako ih netko isto to pita, onda su kao ugroženi od nekoga i nečega? Gdje je tu logika?
Mislim da se mnogi ljudi trebaju podosta opustiti. Život u nekom strahu je kao da već i jeste zarobljeni. Možda zbog toga straha i nemamo nikad nikakve prosvjede u vezi ničega u našoj državi. To znači da su mnogi mentalno još u nekoj svojoj osobnoj totalitarističkoj stvarnosti. Ljudi koji nikad ne izražavaju svoje mišljenje da se nekom ne bi zamjerili su ljudi bez kičme i identiteta. Baš takvi koji se boje ikad išta reći su i najveća opasnost za slobodu i ljudska prava. Jer takvi su već prešutno pristali biti robovi. Većina ljudi takvog mentaliteta ‘samo radi svoj posao i nikad ništa ne pita niti se izjašnjava’.
Ja često javno pitam obična pitanja o kojima ljudi pričaju uz svakodnevnu kavu. Ne pitam nikad ništa što poziva na nasilje ili nered. Facebook mi zna mnogo puta biti dosadan dok gledam desetke objava gdje se ljudi samo žale, a nikad se ne nudi nikakvo rješenje ni za što. Zbog toga mi je pala napamet ideja da svi konstruktivnije počnemo pričati, razmijenimo svoja gledišta i mišljenja pa se možda izrodi i neka dobra ideja među nama. Od plakanja i žaljenja nema ništa.
Koliko nas uopće na fb ima osviještenih u postocima? Ako nas je 10 ili 20%, zašto da i dalje ostajemo razasuti svatko na svojim profilima i u svojim mislima? Jedan čovjek ne donosi promjene, ali 10 000 već postaje neki veći faktor. Od malih promjena idu veće, korak po korak. Ako nam dignu cijene hrane do smiješnih cifri zašto ne bismo djelovali svi mi u dogovoru, a ne da samo jedan s profila viče da bojkotira kupnju?
Ukratko, jadikovke na sve strane su me počele zamarati. Željna sam kreativnog i inteligentnog razgovora među nama koji će davati u naše međuljudske odnose konstruktivnost i dobre i smislene ciljeve.
Sad će neki reći da fb nije mjesto za to. A je li mjesto za plakanje? Što mislite da država ne zna koje su vaše preference dok plačete? Razgovor se može voditi svugdje dok se ne poziva na nasilje. Neće nitko nikoga uhititi ako se grupno dogovorimo da neće kupovati neke proizvode, da neće ili hoće za nekoga glasati ili da neće ili hoće nekome pomoći. Stoga neutemeljeni strah treba zamijeniti idejama i širim vidicima.
Ja sutra mogu pitati u svojoj rubrici dana – što više volite, vino ili pivo? Hoće li i to biti opasno za neke da se izraze i izjasne? Ljudi moji, opustite se. Uživajte u životu. Pričajte jedni s drugima. Smijte se. Veselite se. Budite svoji.
Dok god ne širimo mržnju i ne pozivamo na nasilje, nema potrebe da se ičega bojite. Jer kada bi se masovno počeli hapsiti nevini ljudi, onda bi bilo svejedno jeste li što rekli ili na fb, ili na poslu, ili na ulici. Pa ipak srećom – još nismo došli do tog stadija, stoga budite svoji i počnite živjeti kao slobodni ljudi.
Čujemo se kroz nove objave, kako u mojima, tako i u vašima.
