Pogledajte Tomaševića, ja ga nešto pitam npr. koliko su tramvaji stari, on kaže – odi u Zambiju svjedočit‘, kad ga pitam zašto je lagao da će Jakuševec zatvoriti u prvom mandatu, odgovara sa – vi niste novinar! Potom ga jedan građanin pita zašto migrante trpa u gradske stanove dok Zagrepčani nemaju kamo, on na to odgovara s pitanjem – koliko ste glasova na izborima dobili?

On ne daje suvisle odgovore i ljudi su svjesni da on odgovora nema, zato je javnosti zabavno gledati kolika je razina njegove logične i socijalne inteligencije.

Plenković nije glup, da mu kojim slučajem uletim na presicu i pitam ga nešto – on bi mi dao odgovor, možda bi čak i sarkastično dobacio “drago mi je da vas vidim nakon toliko godina” jer ima socijalnu inteligenciju, snalažljiv je, pogotovo pred kamerama.

Možete li zamisliti Plenkovića da mi na pitanje pred kamerama odgovori sa – vi ste kvazi političar i zato vam nemam namjeru dati nikakav odgovor. Naravno da ne, jer bi u tom slučaju pred cijelom javnosti ispao tašt, ohol i bahat, dakako, on takav i jest, ali to se ne pokazuje pred kamerama, nego se javno glumi da ste fin i uglađen.

Za razliku od Plenkovića, kad ljudi gledaju Senfa, kako se taj čovjek ne snalazi, kako se ponaša, kako izbjegava odgovor, kako odbija uopće se suočiti s pitanjem koje mu se postavlja, to tjera ljude na smijeh, ljudi mi otvoreno kažu da mu se rugaju kakav je, iskreno, meni se on doima jadno.

Iako sam ja ozbiljan kad ga pitam pitanja, i kada on odbija odgovoriti, ljudi vrište od smijeha kada gledaju njegovo neznanje i nesnalaženje. On je potpuno druga struktura ličnosti, on je po mom sudu neovisno o drugačijem svjetonazoru potpuno nekompetentna osoba za tu funkciju. Ja ga ne bi birao za predsjednika kućnog savjeta, a kamoli da vodi cijeli grad.

Također, ovo je bitan detalj, i ključni razlog zašto Senfa trolam, a ne Plenkovića. Plenković ne uživa zaštitu medija, mediji ga stalno napadaju, pronalaze mu afere, postavljaju mu neugodna pitanja, tipa – zašto ne smijeni onog tipa iz HEP-a ili Grlić Radmana, dok je kod Senfa obratno, on uživa potpunu medijsku podršku i zaleđe, mediji su njega doslovce doveli na vlast, štite ga od svake kritike. Na svim presicama, umjesto da ga progone pitanjima, mediji mu unaprijed dostavljaju pitanja i ulizuju mu se, prikazuju ga kao nekakvog progresivca i poštenjaka, dakle to su dva potpuno različita svijeta.