Imate li u životu više trenutaka u kojima se osjećate motivirano, radosno, poletno, lako, kao da volite cijeli svijet ili je više onih trenutaka u kojima se osjećate tupo, prazno, iscrpljeno, slabo, nemotivirano, u kojima se na svakodnevno izvršavanje obveza morate tjerati zbog raznih mentalnih razloga?

Sigurna sam da ste u životu imali i jednih i drugih trenutaka. U mom životu bilo je više ovih drugih, a sad sam u procesu otkrivanja života u kojem je sve više radosnih trenutaka. Uhvatim se da se smijem bez da znam čemu se smijem i bez da na racionalnoj razini nalazim neki razlog za smijeh.

Većinu svog života dozvoljavala sam da mi se život događa, a na životne događaje reagirala sam po naviknutim obrascima razmišljanja, emocija i ponašanja. Kad sam živjela na takav način, imala sam više trenutaka u kojima sam se osjećala jadno i isprazno, a trenuci radosti bili su toliko rijetki da sam i zbog toga osjetila žalost, tugu i jad.

Počela sam postavljati pitanja jesu li moji stavovi ispravni, mora li život izgledati tako kako izgleda većini ljudi (kuća-posao-kuća, preživljavanje od mjeseca do mjeseca, stres, nemotiviranost, ljutnja, razočaranost, krivljenje drugih za to kako mi život izgleda), moram li baš reagirati kako reagiram na određene situacije i mogu li drugačije, je li moj doživljaj mene same i svijeta iluzija ili je činjenično stanje… Bilo je još mnogo pitanja… Važno je reći da se s tim pitanjima polagano počela mijenjati stvarnost. Uistinu jako polagano, no počela je. Polagano je išlo zato što sam samo putem svjesnog rada (svjesnog učenja, svjesnog mijenjanja misli, ponašanja, svjesnog rada na emocijama) pokušavala riješiti ono što se zapravo nalazi u podsvijesti. Tek kada sam naučila kako ulaziti u podsvijest, stvari su se počele mijenjati mnogo brže, lakše, jednostavnije i bez plesanja između totalnog jada, tuge, nemotiviranosti te hiperaktivnosti, sve je rozo, divno i krasno… Kada sam učila o psihijatrijskim dijagnozama na fakultetu, stvarno sam mislila da imam bipolarni poremećaj. I da me ne biste krivo shvatili. Jako je važno svjesno obraćati pažnju na misli, emocije i ponašanje, no podjednako važno (ako ne i važnije) je otključati svoju podsvijest i izmijeniti sadržaj koji vam više ne služi. Svjesni um je samo vrh sante leda, a podsvjesni i nesvjesni um je cijeli onaj ogroman dio sante leda zbog kojeg je i Titanic potonuo.

Sada kada osjetim neku tugu, neku nervozu, jad, sumnju… puno brže i elegantnije prođem kroz to. Uzmem neko vrijeme za sebe, uronim u sebe, vidim koja je poruka u svemu tome, promijenim što želim promijeniti u podsvijesti, otpustim što želim otpustiti i dan poprima drugu boju. Kad osjetim radost, ta radost više nema veze s letenjem u oblacima, daleko od onoga što se događa na Zemlji. Ta radost je mirna, nježna, zabavna, grije srce i tiho je prati neka dječja zaigranost. Zapravo uopće ne znam kako bih vam opisala razliku između onoga što sam proživljavala prije i što proživljavam sad, kakve god da vanjske situacije bile. Ako bih prijašnje drame i hiperaktivne sretne trenutke ocjenjivala s ocjenom od 1 do 10 (1 – najslabije moguće, 10 najjače moguće) i jedno i drugo ocijenila bih s ocjenom 8. Sada bih i dramu i sreću u svom životu ocijenila s ocjenom 2. Kao da se sve u mom životu ljulja nježno na valovima, za razliku od prije kad sam plovila bijesnim olujnim morima, a onda odmarala u nekoj mirnoj luci stvarajući iluziju da je oluja prošla.

Svi, ali apsolutno svi, imamo sposobnost preuzeti život u svoje ruke. Imamo sposobnost izbora i možemo birati hoćemo li kroz život ići jadni, razočarani, tužni, u strahu ili ćemo kroz život ići zaigrani, radosni, otvoreni, zaljubljeni u život. Tuga, jad i osjećaj žrtve duboko je ukorijenjen u veliku većinu ljudi, ali i u samu kolektivnu svijest. To je nešto što zajedničkim snagama možemo promijeniti i možemo početi stvarati drugačiji svijet. U cijeloj priči važno je krenuti uređivati vlastiti unutarnji vrt, počupati korov i zasaditi biljke koje želimo. Važno je u tom procesu imati nekoga tko vas razumije, tko vam može pomoći da se na tom putu krećete lakše, nježnije i brže. Važno je u tom procesu da i sami nekome budete podrška i primjer kako započeti i ustrajati u procesu stvaranja čarolije vlastitog života. Svi mi to možemo i to si dobro zapamtite! Samo je pitanje želimo li.

Kako znam da možemo? Znam. Primjećujem po sebi, primjećujem po tolikim ljudima koji su krenuli na taj put. I da ne bi bilo zabune. Put nije uvijek ugodan, nekad se čini i da je jako opasan i težak, ali kad idemo korak po korak, kad imamo nekoga tko će nam pružiti ruku i pomoći nam, sve postaje moguće i rješivo. Osvrćući se retrospektivno na put koji smo prošli, možemo samo osjetiti ponos, zahvalnost i čaroliju Života. Znam i zato što mi već jesmo Cjeloviti, jer sve čemu težimo već imamo u sebi. U nama je negdje skrivena i pospremljena radost, zaigranost, zahvalnost, lakoća, nježnost, prihvaćanje, sigurnost, zdravlje, bezuvjetna ljubav… Sve to već postoji u nama, ali je zakopano pod slojevima straha, krivnje, sumnje, tuge, ljutnje, bijesa, zamjeranja… Samo je potrebno vratiti se u svoje Središte. Možete se vi mentalno truditi i zamišljati povratak u svoju Cjelovitost i vjerojatno ćete imati neke male koristi od toga, no u takvoj priči postoji opasnost od mentalnog stvaranja još jedne iluzije koja dugoročno donosi još više patnje. Ovaj proces više se odnosi na pronalazak tih energija unutar sebe, na osjećanje tih energija, doživljajno suočavanje sa unutarnjim „demonima“, odnosi se na nešto što se ne doživljava samo s 5 fizičkih osjetila, već se doživljava srcem, cijelim svojim Bićem.

Čarolija života je svuda oko nas. Izaberite se otvoriti za nju. Osjetite je i dijelite je s drugima.

Ako na tom putu poželite moju ruku podrške, slobodno se javite, a meni će biti čast i zadovoljstvo sudjelovati u još kojoj potrazi za unutarnjim Blagom.

S ljubavlju,
Rebeka

16. rujna 2022. godine