Jeste li ikad čuli za fraze ‘poligamno posvajanje’, ‘incestno posvajanje’, ‘panseksualno posvajanje’? Ne, jer one nemaju smisla. Te fraze spoj su riječi između kojih ne postoje nikakve dodirne točke. Riječi ‘poligamno’, ‘incestno’ i ‘panseksualno’ označavaju nešto vezano za atipične seksualne sklonosti. Riječ ‘posvajanje’ pak označava postupak obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Zašto smo postavili gornje pitanje? Pa gotovo svatko od nas je čuo za fraze poput: ‘homoseksualno posvajanje’, ‘gej posvajanje’, ‘LGBT posvajanje’ i slično. One svako malo iskaču u medijima ili se vrte po društvenim mrežama. Čak se oko njih razvijaju žestoke rasprave. No, jednako kao i gore spomenute fraze, one su spoj riječi između kojih ne postoje nikakve dodirne točke. Homoseksualnost je atipična seksualna sklonost i nema nikakve veze s postupkom obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Kako je onda moguće da navedene fraze postoje i dio su društvene svijesti? Kratak odgovor je – nasilno aktivističko nametanje. Slijedi duži odgovor. Na Zapadu zadnjih desetljeća ordiniraju LGBT udruge. One u javnosti uporno šire laži o diskriminaciji LGBT osoba, a sve kako bi sebe ponudile kao borce protiv te ‘diskriminacije’ te tako na ‘plemenitom cilju’ izvukle novac od države i privatnih donatora. (ovdje: Epoha.com.hr pogledajte koje su to laži u kontekstu braka).

U kontekstu posvajanja ili udomljavanja, laž koju LGBT udruge šire je da su homoseksualne osobe diskriminirane ako nisu uključene u postupak zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Laž se širi raznim metodama od kojih je jedna manipulacija jezikom – gore navedeno spajanje nepovezanih riječi. Konstrukti nastali takvom manipulacijom ulaze u javni diskurs te se uporno nameću od strane LGBT udruga i njihovih ideoloških simpatizera. U konačnici, po onoj Goebbelsovoj – ponovi laž sto puta i postat će istina, “homoseksualno posvajanje” postaje dio društvene svijesti. Ozbiljno se raspravlja o toj aktivističkoj podvali kao da između atipične seksualne sklonosti i djece postoji nekakva inherentna veza koju “primitivno”, “netolerantno” i “diskriminatorno” društvo želi razbiti.

Jednostavno, javnost je zagrizla udicu koju su postavile LGBT udruge, te je iz ničega nastalo nešto o čemu se raspravlja. Razmatra se pitanje diskriminacije koje je s pozicije razuma besmisleno kako pitanje jesu li poligamno, incestno ili panseksualno orijentirane osobe diskriminirane ako ih se zakonskom izrijekom ne uključi u postupak obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Kad tome dodamo da je svrha tog postupka ostvarivanje prava djece na zbrinjavanje i skrb, te jedino ona mogu biti diskriminirana, aktivistička laž o diskriminaciji još je očitija.

Ta laž ne bi bila problem da udicu LGBT udruga nisu zagrizli i oni koji pišu i provode propise – političari. Oni su puštanjem homoseksualnih osoba u institute posvajanja i udomljavanja direktno ugrozili temeljna prava i dobrobit djece. O čemu se konkretno radi pogledajmo u nastavku.

Homoseksualnost je stanje kod kojeg se psihološki mehanizam zadužen za aktivaciju spolnog nagona ne aktivira na percepciju suprotnog, nego istog spola. Kao rezultat toga, homoseksualna osoba suočena je sa stalnim mentalnim konfliktima i stresnim stanjima. Naime, percepcijom objektivne stvarnosti tj. kompatibilne spolne morfologije muškarca i žene, osoba dolazi do racionalne spoznaje da žena mora privlačiti muškarca i obrnuto. Istodobno, ta osoba – ako je muškarac, ima racionalnu spoznaju da je ne privlače žene, a ako je žena, da je ne privlače muškarci. Tako osoba u isto vrijeme doživljava dvije spoznaje koje se ne podudaraju, te dolazi do mentalnog konflikta koji se naziva kognitivna disonanca. Takva disonanca pak po definiciji uzrokuje emocionalnu nelagodu, napetost, stres i druge oblike psiholoških problema. Kako je odbojnost prema suprotnom spolu također u direktnoj koliziji sa snažnim biološkim nagonom za stvaranje potomstva, disonanca se dodatno pojačava, a s njom i psihološki problemi. Kao posljedica svega, homoseksualne osobe, a u usporedbi s onima bez tog stanja, imaju puno više negativnih ishoda koji se tiču depresije, psiholoških poremećaja, spolnih bolesti, zlouporabe droga i alkohola, samoubojstava, vjernosti u vezama, stabilnosti, trajnosti i nasilja u tim vezama i slično. Pogledajmo u nastavku neke od tih ishoda.

Prema istraživanju američkog Nacionalnog centara za zdravstvenu statistiku i ispitivanja o životnom stilu 7.862 homoseksualaca, dok je 60 posto muško-ženskih parova ostalo zajedno nakon 10 godina, a 50 posto nakon dvadeset godina, kod homoseksualnih parova je to bilo samo 15 posto nakon dvanaest godina i 5 posto nakon dvadeset godina.[1],[2] Jedna Nizozemska studija objavljena u časopisu AIDS, otkrila je kako muškarci u stabilnim homoseksualnim vezama imaju još prosječno 8 seksualnih partnera na godinu, dok oni u nestabilnim vezama imaju 22 seksualna partnera.[3] U knjizi „Muškarci koji tuku muškarce i muškarci koji ih vole: Fizički zlostavljani gay muškarci i obiteljsko nasilje“ autori su otkrili da je učestalost obiteljskog nasilja među homoseksualnim muškarcima gotovo dvostruko veća od učestalosti obiteljskog nasilja u heteroseksualnoj populaciji.[4] Prema studiji iz časopisa Journal of Interpersonal Violence, 90 posto ispitanih lezbijki je u godini koja je prethodila objavi studije, bilo izloženo jednom ili više slučajeva verbalnog nasilja od strane njihovih partnerica, dok je 31 posto ispitanica odgovorilo da je bilo žrtvama jednog ili više slučaja fizičkog nasilja.[5] Studija blizanaca koja je ispitivala vezu između homoseksualnosti i suicida, objavljena u časopisu Archives of General Psychiatry, otkrila je da su homoseksualci u vezi s istospolnim partnerom pod većim rizikom za obolijevanje od psihičkih bolesti i da imaju 6,5 puta veću vjerojatnost za pokušaj suicida od njihovih blizanaca.[6] Opsežna američka studija o odnosu između seksualne orijentacije, suicidnosti i problema mentalnog zdravlja utvrdila je da lezbijke imaju 2,3 puta, a gay muškarci 6 puta veću vjerojatnost za depresiju i anksioznost od heteroseksualne populacije.[7] Analiza američkog Centra za prevenciju i kontrolu zaraznih bolesti pokazala je da homoseksualci 44 puta češće od opće populacije obolijevaju od side i 46 puta češće od sifilisa.[8] Ministarstvo zdravstva Novog Zelanda je na uzorku od 15.000 građana otkrilo da 42,7 posto homoseksualaca redovito puši cigarete, u usporedbi s 27,7 posto kod opće populacije. Homoseksualne osobe oba spola su također dvostruko više koristile marihuanu; gotovo četiri puta više amfetamine i LSD, te tri puta Ecstasy.[9] Slične omjere pokazuju i studije iz drugih država. [10-17] U studiji utemeljenoj na podacima iz Nacionalnog istraživanja o alkoholu iz 2000. godine, otkriveno je da lezbijke otprilike 7 puta češće od heteroseksualnih žena ispunjavaju kriterije ovisnosti o alkoholu koje utvrđuje Američka Psihijatrijska Udruga.[18]

Navedeno su samo neki od empirijskih podataka o negativnim ishodima homoseksualnih osoba. Stavimo za sad te podatke po strani i okrenimo se problematici djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

Kao što smo na početku naveli, posvajanje ili udomljavanje je postupak zbrinjavanje i zaštite djece. Dakle, kod tog postupka fokus bi trebao biti jedino i isključivo na interesu djeteta. Ako se dakle okrenemo isključivo djetetu te gledamo njegove potrebe i interese, prirodno se nameću ova ključna pitanja:

Ima li dijete pravo na dom kakvog ima većina djece, tj. na dom kojeg čine majka i otac? Ima li dijete u svom razvoju pravo na interakcije s dvije različite i nadopunjavajuće dimenzije ljudske osobnosti – muškom i ženskom?

Ako gledamo isključivo dijete i njegove interese onda odgovori mogu biti samo pozitivni. Jer zašto bi siroče, koje je ionako zakinuto zbog gubitka bioloških roditelja, oduzeli pravo na nešto tako fundamentalno kao što su majka i otac? Zašto bi ga doveli u situaciju da se pita: “Kako to da djeca oko mene imaju mamu i tatu, a ja ne? Gdje je moja mama?, Gdje je moj tata?” Zašto bi mu stvarali dodatnu patnju? Nadalje, kao emocionalna bića, majke bolje od očeva djeci pružaju potrebnu empatiju, nježnost i utjehu. Dok su očevi bolji u provođenju discipline i pravila te djeci pružaju sigurnost i zaštitu. Tako dijete u okruženju i muške i ženske osobnosti ostvaruje uravnotežen emocionalni i psihološki razvoj, te istodobno doživljava više različitih odgojnih interakcija ostvarujući time bogatiji mentalni i kognitivni razvoj. Dakle, fokus isključivo na dijete nedvojbeno nam daje pozitivan odgovor na gornja pitanja. I upravo takav pristup bio je temelj za djelovanje javnih službi kroz čitavu povijest instituta posvajanja, te uspostavu prvog i osnovnog kriterija za dobrobit djeteta, a to je da dijete bude u okruženju muško-ženskog para. Krenimo na sljedeće ključno pitanje:

Ima li dijete pravo na okruženje sigurnosti, stabilnosti i ljubavi?

Opet, ako gledamo isključivo dijete i njegove interese onda je i ovdje odgovor pozitivan. Zbog toga je institut posvajanja tradicionalno bio ustrojen i na kriterijima koji gledaju dob posvojitelja, njegov ekonomski status, psihičko zdravlje, nekažnjavanje, nesklonost nasilju, stabilnost veze, i druge kriterije koji su uzročno-posljedično vezani za dobrobit djeteta.

Vratimo se sad na one podatke o negativnim bihevioralnim, zdravstvenim i socijalnim ishodima homoseksualnih osoba.

Kako je moguće da političari, a koje bi trebali biti okrenuti pravima i dobrobiti djece kad pišu propise o njihovom zbrinjavanju, prvo toj djecu oduzmu pravo na majku i oca, i onda ih još stave u okruženje osoba koje su pod visokim rizikom od gore spomenutih negativnih ishoda? Kako je moguće da ako gledaju potrebe djece u pogledu sigurnosti, stabilnosti i ljubavi, djecu daju osobama koje zbog atipičnog seksualnog usmjerenja, te posljedično niza konfliktnih i stresnih stanja, empirijski pokazuju visoku učestalost nevjere, prekida veza, nasilja u vezama, depresije, zlouporabe alkohola i droge, psiholoških poremećaja, itd? Kako je moguće da ako žele da djeca imaju uravnotežen emocionalni i psihološki razvoj te cjelovit mentalni i kognitivnog razvoj, djeci trajno onemoguće život uz majku i oca, koji svojim različitim i nadopunjavajućim karakteristikama takav razvoj mogu najbolje ostvariti?

Pa moguće je jedino ako nisu okrenuti djetetu i njegovim potrebama, nego slijepo prihvaćaju ono što im serviraju LGBT udruge. Političari su tako direktno ugrozili prava i dobrobit djece zbog pukog dodvoravanja LGBT udrugama. A to je teška zlouporaba javnih institucija.

Ta zlouporaba je osim navedenih negativnosti, djecu izložila i riziku konfliktnih i stresnih stanja s kojima su suočene same homoseksualne osobe. Naime, mentalno zdravo dijete koje internalizira binarnu prirodu muško-ženskog odnosa, dobiva prilično jasnu spoznaju objektivne stvarnosti da u romantičnom smislu zajedno idu suprotni spolovi. Homoseksualno životno partnerstvo u koje bi stavili takvo dijete pak bi negiralo tu stvarnost, čime je dijete suočeno s dvije suprotstavljene spoznaje u kontekstu istog koncepta – romantičnog odnosa. Tako ono dolazi u stanje prethodno spomenutog mentalnog konflikta – kognitivne disonance. Ona pak, kao što smo spomenuli, uzrokuje emocionalnu nelagodu, napetost, stres i druge oblike psiholoških problema. Također, dijete bi zbog te disonance u okruženju odraslih autoriteta koji ga uvjeravaju da je homoseksualnost ispravno usmjerenje, moglo misliti da nešto s njim nije u redu. Tako bi mentalno zdravo dijete koje je ispravno internaliziralo koncept romantičnog odnosa i ispravnog spolnog usmjerenja, moglo imati probleme u mentalnom i kognitivnom razvoju.

S obzirom na sve navedeno, političari su trebali glatko odbiti LGBT udruge. No oni su im se poklonili. Prihvatili su njihove laži kao istinu. Tako smo na Zapadu dobili praksu takozvanog homoseksualnog posvajanja ili udomljavanja. Praksu koja nema nikakve veze sa zbrinjavanjem i zaštitom djece, nego opskurnim interesima LGBT udruga. Kao takva, ona je školski primjer zlouporabe položaja i ovlasti političara. Koja u ovom slučaju omogućuje eksperimentiranje s djecom, ugrožavanje njihove dobrobiti i sigurnosti te oduzimanje njihovih temeljnih prava. I samo je potvrda duboke korumpiranosti današnjih zapadnih političara koji sve više umjesto općih provode privatne aktivističke interese.