Nedavno sam napisala jedan tekst koji nisam objavila. Tekst je nastao u jednom ronjenju dubinama svoje duše, kad sam u ruci držala jedan žir. Recimo da se dogodilo automatsko pisanje u kojem mi se obraćala pokojna majka. Dio teksta glasi:
„Ovo nije samo žir. U ovom žiru nalazi se cijeli hrast. Dobar dio života provela si misleći kako svoju ljubav prema meni više ne možeš dati, kako me više ne možeš voljeti, jer nije postojalo tijelo kao „meta“ tvoje ljubavi. Podigla si zid i tu ljubav nisi pustila da teće. Zapravo si mislila da ne možeš voljeti hrast, jer žir više ne postoji. Moja osoba, kao ime i prezime bila je žir. U žiru postoji puni potencijal hrasta, sama ideja hrasta, sam život hrasta, sve što hrast jest. No, u materijalnom smislu, žir je jednostavno mali plod sa zgodnom kapicom. Ja sam bila u tijelu kojeg više nema, bila sam taj mali žir. Sad sam kod kuće i sad sam sve ono što jesam. Kod kuće si i ti, ali zbog tvojeg tijela nisi toliko svjesna onoga što ti jesi u punom svom smislu. I sama si već došla do zaključka kako ti nisi ovo tijelo, kako si ti svjetlo, čista energija i kako je ovaj život na Zemlji jedna projekcija, jedan film u kojoj igraš glavnu ulogu. To rade i svi oko tebe. Svi na Zemlji u većini vremena fokusirani su na to da su oni samo jadni mali žirevi. Neki padnu na plodno tlo i iz njih izraste hrast, ostvare svoju životnu svrhu. Neki se malo s tim muče, no svi oni već jesu hrastovi u punom smislu riječi.
…
Kad se naživciraš zbog nekih vijesti, nekog ponašanja koji mnogi žirevi ovog svijeta iskazuju, samo se sjeti kako oni nisu to tijelo. Oni projiciraju taj neki svoj film u kojoj žirevi igraju glavnu ulogu i malo se previše užive u materijalno postojanje. Ona bezuvjetna ljubav nije moguća kad osoba u tijelu voli osobu u tijelu, a dogode se trenuci ljutnje, nerazumijevanja, zamjeranja, osuđivanja, predbacivanja i sl… To nije ljubav. To je samo nešto što u nekim trenucima podsjeća na ljubav. Da bi se osjetila prava energija ljubavi, fokus s tijela treba biti prebačen na energiju tijela i energiju oko tijela. Isto tako, treba imati na umu kako je tijelo bilo koje osobe samo žir, kako su svi oni ovdje došli s nekim zadatkom, s nekim stvarima koje trebaju riješiti sami za sebe zbog svog razvoja i kako se „problematična“ ponašanja/razmišljanja, nošenja s emocijama… javljaju samo zato što sami sebe doživljavaju manje nego što jesu, jer su zaboravili tko su. To ne zaslužuje osuđivanje… To zaslužuje empatiju i ljubav, fokus na ono što oni jesu – prekrasni hrastovi.
Uživaj u spoznavanju vlastitih snaga, mogućnosti i veličine. Uživaj i u spoznavanju snage, mogućnosti i veličine ljudi koji te okružuju, bilo da ih osobno poznaješ ili ne poznaješ. Sjeti se: Život je filmsko platno u kojem žirevi zaborave tko su.“
Zašto sam ipak odlučila objaviti ovaj dio, koji mi se čini osoban, kao dio koji mnogi vjerojatno neće shvatiti? Zato što sam u ovoj igri života ponovno u ulozi socijalnog pedagoga iako sam se uistinu trudila pronaći posao izvan te struke. Struka nikad nije bila problem, već sustav u kojem su protokoli i propisi važniji od dobrobiti djece i općenito ljudi, a ja sam odlučila kako u tome više ne želim sudjelovati. Sada mi je posao doslovno pao u ruke bez da sam pomaknula prstom i zato sam ga i prihvatila. Život valjda bolje zna što je za mene najbolje.
I danas sam uistinu žalosna došla doma. I sjetila sam se priče o žiru. I postavila si pitanje: „Što se dogodi ako osoba zaboravi kako se u njoj skriva snaga hrasta i uz to o sebi misli kako je truli žir, žir koji ne vrijedi, kojeg mnogi odbacuju samo na temelju nekih etiketa koje je dao neki tamo sustav?“
Mislim da nije teško zaključiti kako se to dijete/osoba onda ponaša prema sebi i/ili prema drugima. I baš me boli… Boli me spoznaja kako smo dozvolili sami sebi zaboraviti tko smo i kako (uglavnom nesvjesno) sudjelujemo u učenju drugih da zaborave tko su. Boli me spoznaja kako se međusobno previše osuđujemo, uspoređujemo i ne dozvoljavamo da izrazimo svoju istinu.
Ovoj djeci s kojom se družim, mnogi su zalijepili razne etikete raznih dijagnoza i opisa ponašanja. Ja ih vidim kao divna bića koja se ne znaju nositi sa svojom različitošću i svojom ljepotom. Mnogi od njih su toliko emocionalno osjetljivi, ali ne mislim u lošem smislu, nego u onom dobrom – duboko proživljavaju svoju bol, svoju izoliranost, nepravdu, tuđe boli… A svijet je toliko neosjetljiv, uljuljan u svoje protokole i fokusiran na materijalno i intelektualno.
Možda je stvarno vrijeme da se svatko od nas pozabavi svojom dušom i svim potencijalom koji duša u sebi nosi. Možda je stvarno vrijeme da i druge promatramo s one strane tijela i s one strane njihovog ponašanja. Možda je stvarno vrijeme da razmislimo kako nekome možemo uljepšati dan, umjesto da se gledamo kao neprijatelji. Možda je stvarno vrijeme da počnemo više voljeti sebe i druge.
S ljubavlju,
Rebeka
22. rujna, 2020. godine
