Ljubav dijeliti, davati, nije li to najljepše što možeš inače učiniti. Ljubav pokreće sve, ljubav stvarno nema granice i nije mjerljiva, ali je opipljiva. Da možeš ju opipati, dotaknuti u tim ulicama, na trgovima, namirisati na tržnicama, pronaći u podnožju Medvednice. Možda je ranjena, neuzvraćena, zatomljena, ali postoji u svakom od nas.
Postoji u klincu što napušta topli dom i odlazi u svijet, odlazi trbuhom za kruhom. Nosi tu ljubav sa sobom, iako možda neće to priznati, jer mu se miješa s nekim osjećajem mržnje i žala što napušta roditeljski dom, rodni grad, cestu na kojoj je odrastao, kvart u kojem ga svi znaju. Da, ljubav je tu i očevom oku, koji je na toj istoj cesti odrastao.
Nije danas ostao doma, da mahne sinu, zadržao se namjerno da sin ne vidi suzu, koju krije u oku stiskajući čeljusti, škrgućući zubima, susprežući emocije i praveći se hrabar. Ljubav je i u oku majke, koja ostaje i oprašta se, plačući u sinovom zagrljaju, tiho, nečujno s glavom naslonjenom na njegovo rame.
Svi rastanci su bolni i ostavljaju ožiljke, duboke, ali ne i nezalječive. Koliko puta se Zagreb opraštao, koliko puta je mahao, koliko puta je neko njegovo dijete otišlo u daleki svijet? Koliko puta su ga povrijedili, koliko puta su ga izdali?
A čekao je i još uvijek čeka, čeka na nas, čeka da mu kažemo – tu smo, čeka na osmijeh, čeka na zagrljaj, čeka i čeka. A mi? Nemamo vremena, ne primjećujemo ga, koristimo sve što nam pruža, a zauzvrat dajemo premalo. Galamimo, lupamo loncima, ali ne činimo ništa ili nedovoljno.
Prolaze godine, generacije klinaca odlaze, vrlo često u jednom smjeru. Mi s druge strane starimo i da, tu smo, ali čangrizavi, mrzovoljni, zaokupljeni sami sobom. Nastavimo li tako, tko će ostati, tko će čuvati naš grad? Čija će djeca jednog dana hodati ovim ulicama, ovim prekrasnim parkovima, ovim šumama što mirišu? Zagreb treba ljubav!
