Nekoliko zapadnih vlada nedavno je potpisalo sporazum Svjetskog ekonomskog foruma koji ih prisiljava da počnu racionalizirati zalihe hrane i zamijeniti tradicionalnu valutu CBDC-om (digitalnom valutom) počevši od sljedeće godine.

Prema novinaru Brandonu Smithu, porast inflacije namjerno je dirigirala elita kako bi ubrzala svoju agendu za 2030.

Infovars.com izvještava: Istina je da bankarski oligarsi i političke vlasti uživaju u plimnom valu inflacije jer je to savršena prilika za uspostavljanje dalekosežne socijalističke kontrole nad resursima.

U većini slučajeva središnji bankari su glavni krivci za stvaranje inflatornog događaja, a riječ “stvaranje” je najprimjenjivija jer je gotovo nemoguće da se očita inflacija dogodi bez njih. Iako ponuda novca nije jedini čimbenik kada je u pitanju inflacija, ona je najvažniji. Više novca u potrazi za manje resursa uzrokuje nestabilnost na strani ponude i rast cijena.

Središnje banke imaju brojne izgovore zašto “trebaju” pokazati više dolara ili pezosa ili funti ili maraka, ali nema sumnje da znaju što će biti krajnji rezultat.

Previše se puta dogodilo da ne znaju…

Ovi inflatorni događaji pokrenuli su predvidljiv niz domina u društvu, kao iu ekonomiji i financijama. Skok u nebo, smanjena štednja, rastuće siromaštvo, porast kriminala i rastuće kamatne stope – Nakon toga u većini slučajeva slijede neuspjela povećanja kamatnih stopa, veća inflacija, zatim još veća povećanja, smanjena strana ulaganja u dug, depoziti u stranoj valuti (uzrokujući veću inflaciju), smanjenje potrošnje i gubitak radnih mjesta.

Istom obrascu svjedočimo od Weimarske Njemačke 1920-ih do Amerike 1970-ih do Jugoslavije 1990-ih do Argentine i Venezuele 2000-ih i dalje. Ali što se dalje događa? U svakom slučaju, trend prvo dovodi do kontrole cijena od strane proizvođača i distributera, što na kraju ne uspijeva. Zatim dolazi vladino racioniranje i potpuno preuzimanje potrepština, uključujući zalihe hrane.

Mislite da se to ne može dogoditi u SAD-u? Već jest. Godine 1971. Richard Nixon izdao je izvršnu naredbu 11615 (prema Zakonu o ekonomskoj stabilizaciji uspostavljenom 1970.); naredba je zahtijevala 90-dnevno zamrzavanje plaća i cijena kako bi se spriječila inflacija. Bila je to izuzetno rijetka akcija izvan svjetskog rata i zgodno se dogodila tijekom izbornog ciklusa. Imajte na umu da se prava inflacijska kriza još nije dogodila, ali je kontrola cijena dala tržištima kratkoročni poticaj i donijela Nixonu izbornu pobjedu.

Godine 1973. kontrola je ponovno uspostavljena tijekom arapskog naftnog embarga. Nisu uspjeli i doveli su do dugoročne inflacije cijena plina. Gerald Ford je zatim pozvao američke tvrtke da uvedu kontrolu cijena kao dio svoje kampanje “Ubij inflaciju sada”; bio je predmet ismijavanja i čak ga je ismijavao mladi Joe Biden (koji sada lažno tvrdi da je riješio vlastiti problem inflacije svojim beskorisnim Zakonom o smanjenju inflacije).

Konačno, Jimmy Carter je uveo “smjernice” (kontrole) cijena i plaća koje su nagrađivale tvrtke koje su podizale cijene ispod određenog postotka. Sve tvrtke koje su podigle cijene iznad postotka i ostvarile dobit prije oporezivanja iznad prethodne dvije godine bit će novčano kažnjene. Ni u kojem slučaju tvrtka nije mogla povećati svoju dobit u dolarima za više od 6,5 posto osim ako se višak ne može pripisati povećanom volumenu prodaje po jedinici. Ni ovaj plan, naravno, nije uspio zaustaviti inflaciju.

U konačnici, Fed je morao podići stope na oko 20% u razdoblju 1980.-1981. kako bi zaustavio eksponencijalnu inflaciju, koja je dovela do značajnih poslovnih gubitaka i visoke nezaposlenosti.

Problem je jednostavan, kontrola cijena dovodi do poticaja za izgubljenu dobit što dovodi do manje proizvodnje. Manja proizvodnja dovodi do manje ponude, a manja ponuda dovodi do viših cijena. Ovo je povrh osnovnog raka koji je stvaranje fiat novca. Političari će se rijetko, ako ikada, baviti pravim uzrokom inflacijske krize: vladom i središnjim bankama. Umjesto toga, pokušavaju okriviti slobodna tržišta, “pohlepne” tvrtke i uzimanje profita u vrijeme nevolja.

Nažalost, obrazac se ponavlja i danas jer sada javnosti postaje jasno da povećanje kamatnih stopa središnje banke nema značajan učinak i da javnost još uvijek plaća između 25%-50% više za većinu robe koju kupuje u odnosu na prije tri godine. Kako inflacija raste, mnoge ljevičarske vlade sada otvoreno raspravljaju o kontroli cijena.

Nedavno je kanadski Justin Trudeau naredio najvećim trgovačkim lancima u zemlji da smanje cijene upozoravajući ih da ostvaruju više profita, insinuirajući da su oni uzrok inflacije. U Kanadi su profitne marže među trgovcima na malo zapravo nepromijenjene zbog rastućih troškova. Ako se promatraju samo sirovi profiti bez uzimanja u obzir inflacije troškova proizvođača, kao i transporta, distribucije i plaća, tada bi se moglo činiti da te tvrtke zarađuju. Nema dokaza koji podupiru ovu tvrdnju.

Ono što Trudeau radi jest praviti se glup dok se upušta u vrlo pametnu strategiju traženja žrtvenog jarca. Vlada i središnji bankari su glavni uzrok inflacije, ali okrivljavajući pojedinačne poslovne sektore, on postavlja pozornicu za kontrolu cijena koju provodi vlada. Kada oni zakažu i stvore krizu opskrbe, on će tada uvesti racioniranje, a kada vlada uvjetuje javnost da prihvati racioniranje, elite tada kontroliraju pristup cjelokupnog stanovništva hrani i potrepštinama.

Neki bi ljudi mogli reći: “Pa to je Kanada, a što je sa SAD-om?” Ista se agenda odvija u Americi, ali se provodi na gradskoj i državnoj razini. Na primjer, socijalistički gradonačelnik Chicaga, Brandon Johnson, upravo je najavio plan za grad (koristeći dolare državnih i federalnih poreza) za izgradnju državnih trgovina mješovitom robom u “pustinjama hrane”. To su mjesta gdje je kombinacija inflacije i krađe u trgovinama natjerala trgovce da napuste određene dijelove grada.

Čikaški program uključivao bi mjere kontrole cijena i postoji velika mogućnost da te institucije u budućnosti koriste racioniranje. Slični projekti razmatraju se iu drugim gradovima diljem zemlje. Drugim riječima, ljevičarski gradovi plaše tvrtke jer planiraju zamijeniti “osnovne usluge” operacijama koje vodi država.

Pisao sam o neizbježnosti racioniranja nakon kontrole cijena prošle godine u svom članku “Zamka stagflacije dovest će do univerzalnog osnovnog dohotka i racioniranja hrane”. Racionalizacija se općenito događa kada kontrola cijena zakaže.

Prošlo je dosta vremena otkako su se SAD suočile s ovakvim uvjetima, ali vjerojatno hoćemo u bliskoj budućnosti. Ovaj put vjerujem da ako se establišmentu da moć racionalizacije, oni to nikada neće pustiti.

Racionalizacija bi se također mogla koristiti za poticanje javnosti da prihvati univerzalni temeljni dohodak (UBI) i digitalne valute središnje banke (CBDC). Prehrambeni centri pod kontrolom vlade mogu lako ograničiti kupnju robe na ograničeni popis artikala, a također zahtijevati plaćanje određenim metodama (kao što su digitalne valute). U kratkom vremenu, gotovina bi se postupno ukinula jer bi je trgovci, pod pritiskom vlade, odbili prihvatiti.

Teško je reći što će budućnost donijeti na političkom planu, s obzirom da sljedeća predsjednička kampanja izgleda kao potpuni cirkus. Povijesno gledano, međutim, i demokratski i republikanski predsjednici pokušali su kontrolirati cijene u prošlosti. Mora se izvršiti pritisak javnosti (barem na državnoj razini) da se to spriječi. Koliko god izgledalo zgodno okriviti proizvođače i distributere, prava prijetnja dolazi od vlada i banaka. Ne možemo dopustiti da ljudi koji su uzrokovali krizu također imaju koristi od nje dajući im još više moći.

Dragi prijatelji Epohe,

Ukoliko vam se sviđa naš rad i ukoliko ste u mogućnosti, bili bismo vam zahvalni da nas podržite skromnom donacijom, jer kao potpuno neovisni medij iza kojega ne stoje nikakve organizacije, stranke, udruge, kao niti velike korporacije kao sponzori, naš opstanak ovisi upravo o vama, našim vjernim čitateljima. Hvala vam od srca!

Vaša Epoha