Rebeka Štimac Vukmirović – Je li vam draže ili lakše osjećati ljutnju ili tugu? Zašto je tome tako?

Rebeka Štimac Vukmirović – Je li vam draže ili lakše osjećati ljutnju ili tugu? Zašto je tome tako?

U svijetu koji toliko malo pažnje posvećuje emocijama, odgovor na ovo pitanje može otvoriti mnoga vrata prema unutarnjem osjećaju mira, ljubavi i radosti.

Vrlo često djevojčice uče kako je za njihov spol primjerenije osjećati tugu, a ne ljutnju. Kod dječaka obično je obrnuto. Oni uče kako je za njihov spol primjerenije osjećati ljutnju. Nije to pravilo jer ima žena kojima je lakše osjećati ljutnju nego tugu, kao što ima muškaraca kojima je lakše osjećati tugu nego ljutnju.

Odmah na početku važno je reći kako je i primjereno i u redu za svako ljudsko biće osjetiti i tugu i ljutnju. Također je važno reći kako su emocije važan dio ljudskog života, kako su emocije te koje pokreću mnogo toga u našim životima. One su usko povezane s našim mislima, ponašanjem, odlukama, izborima, fizičkim karakteristikama, percepcijom, podsvijesti itd. Teško ih je promatrati odvojeno od ovoga što sam nabrojala i teško ih je uistinu razumjeti, ako ih ne promatramo u jednom širem kontekstu. Širi kontekst danas nije tema, već je tema nerazlikovanje i miješanje tuge i ljutnje. Posljedice toga mogu biti stres, nervoza, anksioznost, depresija, nasilje, nesanice, ovisnosti itd.

Priroda svake emocije je da dođe, napravi što treba, prenese poruku koju nosi i da ode iz našeg sustava. Problem nastaje kad se ljudi, umjesto da emocije primjećuju, razumiju, shvate njihovu poruku i otpuste ih, vežu za emocije, bore se protiv njih, žele ih zaobići, potisnuti, maknuti od sebe… Tada im ne dozvoljavamo da odu iz našeg energetskog sustava nego ih zarobljavamo unutar sebe. Takve emocije ostaju unutar našeg sustava tako dugo dok ih ne otpustimo. Takve emocije troše našu životnu energiju i snagu kako bi preživjele, a posljedica je da u našem životu ima sve manje protočnosti, lakoće, radosti, empatije, ljubavi, nježnosti…

Kako se čovjek ponaša kada osjeti tugu/ljutnju? Kako izgleda tijelo čovjeka koji je tužan/ljut? Kako mu izgleda lice? Ima li čovjek tada potrebu biti među ljudima ili se osamiti? Kada nas tuga/ljutnja posjećuje?
Tuga je emocija zbog koje se osjećamo kao da nam nedostaje energije, najradnije ostajemo sami, često plačemo i sl. Sve to nečemu služi i ako razumijemo što se događa, tugu definitivno možemo pretvoriti u svoju učiteljicu i suradnicu. Tuga dolazi kad je vrijeme da se od nečega emocionalno odvežemo. To može biti osoba, stvar, mjesto, iskustvo, može biti i potreba da otpustimo identifikaciju s nekom ulogom u svom životu koja je gotova. U pozadini tuge postoje vrijednosti/kvalitete duše koje učimo kroz to iskustvo.

Možda je to prihvaćanje, empatija, razumijevanje, nježnost, snaga, osjećaj vlastite vrijednosti… To je na svakome od nas da otkrije. Kada se ne pozabavimo s tugom, kada joj ne dozvolimo da napravi u našem životu ono što ona radi, ona kao da počinje nagrizati našu unutrašnjost. Postajemo bezvoljni, nemotivirani, depresivni… Kada stanje postane neizdrživo, često se transformira u ljutnju jer je ljutnja emocija koja nam daje energiju da se pokrenemo i nešto promijenimo. No, to je kratkotrajno rješenje koje dugoročno izaziva još veće psiho-fizičko-socijalne probleme. Važno je tuzi dozvoliti da nas motivira na osamljivanje i to osamljivanje iskoristiti za introspekciju. Kada joj dozvolimo da sa sobom odnese emocionalnu vezanost za bilo što što je potrebno otpustiti, često se javljaju suze i nakon njih osjećaj olakšanja, osjećaj da smo napravili prostor da u naš život uđu nove stvari. Tada prema tuzi možemo osjetiti samo zahvalnost što nas je posjetila i omogućila nam da naučimo nešto o sebi.

Ljutnja, s druge strane, je emocija koja nam daje energiju. Tjera nas da se pokrenemo kako bismo ostvarili neke svoje ciljeve, ispravili neku nepravdu, promijenili nešto u životu. No, ako ljutnji dozvolimo da upravlja nama bez da se s njom porazgovaramo i bez da shvatimo njenu ulogu, ona ostaje u našem sustavu, ne propuštamo je te počinjemo hodati po jako skliskom terenu na kojem ljutnja vrlo lako preraste u bilo koji oblik agresije i/ili agresije prema samom sebi. Ako netko u sebi ima usađene programe kako je agresija grozna i neprimjerena, moguće je da će se ljutnja transformirati u tugu jer tada tuga služi osobi kao kočnica jer se zapravo boji da će nekoga ozlijediti, nešto loše napraviti.

Tada tugu nesvjesno iskorištavamo jer znamo da tuga snižava energiju. No, ljutnja ostaje u sustavu i dugoročno nagriza jetru, probavni sustav, srce, krvožilni sustav, moguća je i pojava artritisa itd. Kad osjetimo ljutnju i kad kroz introspekciju porazgovaramo s ljutnjom, često shvatimo kako nam ta ljutnja služi kako bismo druge ljude držali dalje od sebe, jer se bojimo da će netko povrijediti neki dio nas koji nam je jako vrijedan. Često služi kao obrana od vlastitog osjećaja nemoći i manje vrijednosti, jer lakše se nositi s ljutnjom nego priznati da smo nemoćni i da o sebi mislimo grozne stvari. Ljutnja daje energiju koju uglavnom koristimo za pokušaje promjene vanjske realnosti. No ljutnja nas zapravo poziva da tu energiju iskoristimo za promjene koje je potrebno napraviti unutar sebe.

Tema je široka i uistinu jako važna, pogotovo u današnje vrijeme u kojem se suočavamo sa različitim izazovima u fizičkoj i unutarnjoj stvarnosti. Suradnja s emocijama je zapravo vrlo jednostavna i potrebno je samo malo vježbe i razumijevanja tematike. Ako želite naučiti surađivati i razumjeti emocije, javite se za radionice suradnje s određenom emocijom ili za tretman theta healinga. I jedno i drugo uistinu pomaže. (27. 09. 2022.)

S ljubavlju,
Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp