Elia Pekica Pagon – Jesu li ljudi početkom devedesetih godina uopće znali što je demokracija i slobodno tržište?

Elia Pekica Pagon – Jesu li ljudi početkom devedesetih godina uopće znali što je demokracija i slobodno tržište?

Lijepe uspomene ispunjavaju nas tijekom cijeloga života. Interesantno je kako svakim danom sva naša sjećanja bivaju sve vidljivija u nama. Tako to valjda mora biti. Svako vrijeme nosi svoje. Lijepe nam uspomene puno znače što bivamo stariji, jer ispunjavaju naše misli i naše duše predivnim slikama koje u nama bude posebne osjećaje, ali nas i podučavaju novim životnim lekcijama, vraćajući nas u neke davne dane. Naša su sjećanja na taj način i naša radost i naša životna škola.

Jedna od meni dražih uspomena iz djetinjstva bilo je snimanje za reklamne zastavice, za bezalkoholno osvježavajuće piće POLO Karlovačke pivovare. Predivna je to uspomena na minula, ali nikad zaboravljena vremena kada smo, dobro se sjećam, gotovo svakodnevno bili na snimanjima diljem Lijepe Naše snimajući reklame za naše brojne domaće tvrtke. Teško mi je i nabrojati sve naše brandove koji su se tada reklamirali. Radilo se punom parom i živjelo.

Ove zastavice za bezalkoholno i tada vrlo popularno piće POLO Karlovačke pivovare bile su izvješene u svim tadašnjim trgovinama diljem bivše države. Ta lijepa uspomena potaknula je u meni razmišljanje o našim domaćim proizvodima nekad i danas i izvoznom potencijalu istih.

Koliko ih danas imamo koji su uspješni na svjetskoj razini? U kojoj mjeri koristimo blagodati našeg podneblja za proizvodnju jedinstvenih proizvoda koji bi mogli biti hit na svjetskom tržištu?

Kapitalizam je igra tržišta. Je li to naš narod uopće znao u tim danima kada smo euforično ulazili u kapitalizam? Jesu li ljudi uopće znali što je demokracija? Najlakše je bilo samo uzvikivati parole o slobodi, ali trebalo je znati što to u prijevodu znači.

Sloboda se spominjala kao argument, neovisnost također, a kad tamo niti slobode, niti neovisnosti nismo okusili, jer se nismo posvetili slobodnom tržištu na pravi način. Nismo bili pripremljeni za tu kompetitivnu igru brandova, što je bilo razumljivo, jer nismo u taj sustav ušli polako i oprezno, već u ratnim uvjetima. Žalosno. Tada su simboli i ikonografija imali veliku težinu. No, simboli i ikonografija su jedno, a život nešto sasvim drugo.

O neznanju na području tržišne ekonomije i sociologije tadašnje vladajuće garniture nećemo ni govoriti. Ljudi su naivno mislili kako dolaze neka bolja vremena. Lijevo-desna medijsko-politička tortura trajala je predugo mrcvareći ljude i tjerajući mlade ljude van naše zemlje, jer njih je zanimao život, a ne politika. A, kako je danas, to svi znamo. Danas živimo u vrlo mračnom vremenu iza digitalnih rešetki novog surovog doba u kojemu se cijeli svijet pretvara u jedan veliki zatvor, a ljudi se sve više dijele na globaliste (koji žele uništiti svijet kakvog smo poznavali) i suvereniste (koji smatraju da treba njegovati tradicionalne vrijednosti i čuvati suverenost).

Kada smo ušli u kapitalizam, trebali smo istog trena početi razmišljati o tome što ćemo ponuditi svijetu na tom globalnom tržištu, a ne opušteno misliti kako je dovoljno ‘imati državu’ i kako se od toga može živjeti. Doduše, svi znamo da ima podosta njih koji doista dobro žive od te činjenice da ‘imamo državu’ i da je država jedini kruh koji poznaju i koji su ikada poznavali. Ti ljudi nisu na svojoj koži osjetili bilo kakvu promjenu sustava. To su ljudi koji valjda ni šibice nekome ne bi znali prodati, jer ne znaju stvarati nove vrijednosti. Ostali su živjeti u tom svijetu u kojemu te država mora uzdržavati. Ali ne hrani država sve. Svi ostali ljudi kojima država nije majka, već stroga maćeha, moraju se nekako snaći i svojim rukama zaraditi za život.

Svatko tko odjednom ima ‘svoju državu’ dobiva slobodan ulaz na globalno tržište kao samostalan igrač na sportski teren. Tako smo i mi dobili svoj lokalni dres i svoju jedinstvenu prigodu da zablistamo na svjetskoj sceni, ali je nismo znali iskoristiti, jer nismo znali biti svoji na svome ni minute, već smo istog trena počeli usmjeravati poglede prema Europskoj uniji i njezinim žutim zvjezdicama na denver plavoj podlozi, dok je pokojni i nikad prežaljeni Tomislav Ivčić pjevao: “Let Croatia be one of Europe’s stars…”

Ljudi su naivno mislili kako te žute zvjezdice simboliziraju države Europske unije, iako tome uopće ne mora biti tako. Naime, dvanaest zvjezdica na europskoj zastavi mogu biti prepoznate i kao babilonske zvijezde koje pripadaju babilonskoj božici Semiramidi. Upitajmo se – nije li zgrada EU parlamenta napravljena po uzoru upravo na babilonsku kulu? A bijela golubica za koju ljudi najčešće misle da predstavlja mir također svoju simboliku može dugovati i Babilonu, jer prema babilonskoj legendi Semiramidu su kao dijete hranili golubovi…

Podsjetimo, europsku zastavu su dizajnirali Arsène Heitz i Paul Lévy za Vijeće Europe, a Europska je zajednica (kasnije Europska unija) preuzela istu. Dvanaest zvjezdica povezane su s aureolom od dvanaest zvijezda Djevice Marije kako ju predstavlja sakralna umjetnost Katoličke crkve.

Dizajner europske zastave, Arsène Heitz, istaknuo je da mu je knjiga Otkrivenja u kojoj se ova aureola od 12 zvjezdica spominje pomogla u inspiraciji. Naime, Otkrivenje 12:1 citira se kako bi se objasnila simbolika: “Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.”

Ako pratimo ponašanje globalista, primijetit ćemo da su im njihovi brandovi sve za što žive i da su im oni na prvome mjestu. Na njima zarađuju i profitiraju. Trude se proizvesti ih na što jeftiniji način i prodati ih po što skupljoj cijeni. Niska cijena proizvodnje i visoka cijena proizvoda dobitna su kombinacija.

Danas imamo mnoštvo loših, uvoznih proizvoda na sve strane, a upitajmo se – što je ostalo od naših domaćih proizvoda? Ima ih u nažalost promilima. Ako se već na lokalnim razinama moralo upropaštavati kako bi se otvorila vrata globalnim proizvodima upitne kvalitete, pitamo se – zar se moralo baš sve upropastiti? Zar nismo imali dovoljno stručnjaka koji bi ljudima objasnili pojmove naše države, našeg društva i naših domaćih proizvoda?

Ekonomija nije šala, kao ni država, odnosno politika. Treba znati cijeniti svoje vrijednosti i graditi svoj svijet te prepustiti stručnjacima izgradnju društva i njegove ekonomije. Dobra politika služi za dobru organizaciju društva, za sigurnost tog istog društva te za dobre, ali oprezne odnose s ostatkom svijeta u kojima se najprije gleda interes svog naroda, a onda tek sve ostalo. Nikada se ne ide grlom u jagode.

Naša država povukla je toliko krivih poteza da sada svi zbog toga ispaštamo. Ideologije nemaju veze sa stvarnim životom ljudi. Ideologije su priče za dokone ulične politikante. Život je nešto posve drugo. Treba znati upravljati gradovima i državama. Nije to šala. To je ozbiljan posao koji doista nije za svakoga.

Krivi ljudi na vodećim državnim pozicijama, kao uostalom i svim ostalim mogućim institucionalnim pozicijama izabrani isključivo po ideološkom i podobnom ključu, a ne po njihovim znanjima i sposobnostima, koštali su nas glava. Ništa se po tom pitanju nije promijenilo ni do današnjeg dana. Eto zašto danas ljudi ne znaju što je život. Jer mnogi ljudi preživljavaju i vegetiraju umjesto da žive.

Život je radost. Život je zajedništvo. Život je kada su sva djeca sretna i kada svi ljudi imaju sretan, siguran, bezbrižan i smiren život. Život dostojan čovjeka je kada svi ljudi ponosno, uzdigunute glave mogu hodati ulicama i kada svi ljudi dobivaju jednaku prigodu za rad i stvaranje novih vrijednosti.

Život je kada je čovjek čovjeku prijatelj, a ne vuk u janjećoj koži. Sve ostalo je prevara, a meni se čini da smo itekako prevareni od strane vladajućih struktura. Obespravljeni smo i planski podijeljeni.

I čini mi se da nas sada kada smo već toliko razjedinjeni i uništeni, globalisti žele do kraja pregaziti globalističkim maltretiranjima, jer smo dio tih struktura, umjesto da smo pokušali biti svoji na svome i sačuvati bar malo suvereniteta koji bi nas štitio od silnih globalističkih zamki.

Danas imamo to što imamo – sluganske političare koji su obične marionete svih onih iznad njih koji vuku konce svih njihovih poteza. Prodali smo se svijetu za male novce. Nemamo nikakvu mogućnost odlučivanja ni o čemu. Ovisimo o nekim tamo ljudima koje uopće nismo birali i njihovim tko zna kakvim sve zakonima koje marljivo donose, mijenjajući iz dana u dan naše živote, a da mi o tome dovoljno niti ne znamo.

Gospođa Ursula von der Leyen za koju nitko od nas nikada nije glasao odlučuje o tome kako ćemo živjeti i donosi tamo neke zakone o, primjerice, digitalizaciji svih aspekata naših života. Tko nas je išta pitao o tome – slažemo li se s tim?

A mogli smo biti raj na Zemlji i naplaćivati Ursuli dolazak u naš raj te njoj i ostalim gostima i turistima nuditi naše brojne domaće proizvode kojih danas više nema, a nema izgleda niti da će ih ikada više biti. Sve ostaje dio povijesti i nedosanjanog sna.

Sve je moglo biti puno, puno bolje. Nismo se smjeli odreći sebe kako bi netko drugi nama upravljao. Trebali smo okrenuti leđa ljudima sukoba i nastaviti graditi bolji svijet po mjeri čovjeka, a ne po mjeri prodanih duša, tih individua koje nemaju pojma o surovim zakonima tržišta, niti ih zanima narod, sve dok su njihovi džepovi napunjeni. Nema tog sustava koji u sebi nema skrivenih zamki, zato ih trebamo znati na vrijeme prepoznati.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp