Potražiti pomoć ne znači da smo slabi, već da smo odgovorni prema sebi i svima o kojima brinemo

Potražiti pomoć ne znači da smo slabi, već da smo odgovorni prema sebi i svima o kojima brinemo

Da, lako je reći: “Izabrati umjesto straha prihvaćanje i povjerenje.”, no kako to zapravo postići?

Kod sebe primjećujem kako postoje aspekti života u kojima mi je već dosta jednostavno prijeći iz straha u prihvaćanje i povjerenje, ali da postoje i aspekti života u kojima mi se to isto čini gotovo nemoguće. Ne znam do čega je… Hm.. 

Još jedna tema za promotriti programske postavke unutar sebe. 

I prema iskustvu u aspektima života u kojima uspijevam osjetiti strah, prihvatiti ga i prepustiti se nečem novom usprkos strahu s povjerenjem u Nešto Više od mene da me vodi, u onaj unutarnji osjećaj da je to nešto odlično za mene, iako bi dio mene najradije pobjegao od iste situacije… rekla bih kako je jako važno znati kako strah u nekom trenutku djeluje na nas i što uistinu radimo s njim.

Strah može paralizirati i to se događa kad prepustimo da strah upravlja našim mislima, riječima i djelima, a posljedica toga je da nam se čini da stojimo na mjestu ili da se u najboljem slučaju vrtimo u krug, da svi oko nas napreduju, samo mi ne. Ako primjećujemo tako nešto u svom životu, dobro je pitati se: “Kojem strahu sam dozvolila/dozvolio da vodi moj život/neki aspekt života?”

Ako vjerujemo da je strah “negativna” emocija, uglavnom posežemo za nekim tehnikama (često “pozitivnim mislima”, vizualizacijama, tapkanju, afirmacijama…) kako bismo se što prije riješili tog straha, kako bismo ga “pobijedili”. No u takvom pristupu strahu leži zamka u koju mnogi upadnu, a posljedice nisu baš poželjne ni ugodne na dugoročne staze.

U energetskom smislu, u opisanom pristupu strahu može se raditi i o borbi sa strahom i o bijegu od straha (kako u kojem slučaju), no oboje je daleko od prihvaćanja. Bez obzira radi li se o borbi ili bijegu, posljedica je takva da strah ne odlazi, ne otpušta se iz našeg bića, ne transformira se, već se sprema u neki dio našeg fizičkog ili energetskog tijela. Nekad se umiri, pa se čini da ga nema, a onda udari iz zasjede kad najmanje očekujemo.


Jako je važno znati da svakom borbom/bijegom odlučujemo hraniti taj strah, dozvoliti mu da se smjesti kao podstanar u našem biću, iako često upadnemo u iluziju da smo ga “pobijedili”, da smo “pozitivni” i da nam zbog toga nešto tako “negativno” kao strah ne može ništa. Mda… Ako vjerujemo tako nešto, razmislimo o tome ponovno iz malo šire perspektive…

I znam da neke životne situacije budu jako šokantne i teške i izazovne. Neke nas potpuno preplave i zaboravimo sve ono što znamo i s čime smo si u mnogim prethodnim izazovnim situacijama pomogli. No… Moramo li sve prolaziti sami? Postoje li ljudi koji nam u tim trenucima mogu pomoći da lakše izađemo iz neke “doline smrti”?

Po mom mišljenju, ne moramo sve prolaziti sami i definitivno možemo potražiti pomoć. Potražiti pomoć ne znači da smo slabi, već da smo odgovorni prema sebi i svima o kojima brinemo, da znamo procijeniti svoje kapacitete, da znamo kada nešto možemo sami, a kada nam treba neki vjetar u leđa i ruka da se pri prolasku životnom etapom osjetimo sigurnije, podržano, bodreno, zbog čega lakše odlučujemo napraviti korake na koje se sami možda nikad ne bismo odvažili ili ih se možda uopće ne bismo ni sjetili.

I ako potražimo pomoć, to ne znači da ćemo zauvijek trebati pomoć. Isto kao što nam gips ne treba za cijeli život dok slomimo neku kost, već samo za period zarastanja kosti, tako nam stručna mentalno-psihička-duhovna pomoć ne treba za cijeli život, već povremeno, kad se životne situacije čine puno previše za naše trenutne kapacitete i resurse.

Želim ti divan prvi tjedan listopada, a ja sam tu ako poželiš moju ruku podrške i bodrenja na nekoj izazovnoj životnoj etapi. 🙂

Mnogi se trenutno nalaze u različitim “dolinama smrti”, tako da sam zaista zahvalna na svakom dijeljenju i lajkanju ove objave, jer svaka takva reakcija povećava šanse da je vide upravo oni kojima je zbog nečega u životu trenutno teško i izazovno. 

S ljubavlju,
Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp