Hrvati, što je s vama, odnosno s nama?

Hrvati, što je s vama, odnosno s nama?

Ovaj tekst inspiriran je s nekoliko stvari. Jedna od njih je video govora Marina Miletića u Saboru u kojem je govorio o odgovornosti, poštenju, o tome zbog kakvih sitnica ministri u drugim zemljama daju ostavke, a naši lažu i kradu bez da trepnu i to ogromne količine novaca i nikom ništa. Druga stvar je bio jedan komentar ispod tog videa koji kaže da nisu oni krivi za to što rade, već narod koji to dozvoljava, na što sam imala veliku potrebu komentirati kako su oni itekako odgovorni za to što rade, no da se svatko od nas pojedinačno treba zapitati što konkretno poduzimamo u skladu s vlastitim sposobnostima i mogućnostima da tome stanemo na kraj.

Danas sam se (ne znam iz kojeg razloga) sjetila situacije iz srednje škole u kojoj sam bila blagajnik i kao razred skupljali smo novce za maturalac. Išla sam s razrednicom otvoriti štednju u banci za tu priliku i periodično sam u banku nosila popriličnu količinu novaca, količinu novaca koju do tad nikad u životu nisam vidjela. U to vrijeme moja obiteljska situacija financijski nije bila baš nešto i dosta toga sam željela kupiti, ali nismo imali novaca, pa nisam. I ni u jednom trenutku nisam pomislila da bih tuđe novce uzela i potrošila na nešto svoje, iako sam bila itekako u prilici, tako da za mene nije vrijedila poslovica: „Prilika čini lopova.“ I kao srednjoškolka imala sam veći osjećaj odgovornosti i moralnosti od velike većine „velikih“ Hrvata (da se zadržimo na Hrvatskoj i ne idemo previše u širinu).

I kad je došlo do podizanja novaca, zaradili smo kao razred neke novce zbog kamata. I jedan učenik iz razreda rekao mi je: „Daj, sad imaš te novce, idemo kupiti alkohol i napiti se za njih, idemo se počastiti.“ Ostala sam šokirana tom idejom, jer je to podrazumijevalo da samo dio ekipe iz razreda sudjeluje u tome, a u mojoj glavi je bilo: „To su novci koje su skupili svi iz razreda i zbog toga je u redu da taj novac potrošimo na nešto za što se kao razred dogovorimo, na nešto zajedničko u čemu svi možemo sudjelovati.“ Još neko vrijeme me nagovarao, ali brzo je shvatio da sam tvrdoglava i da sa mnom oko toga nema rasprave. Ne sjećam se kako je novac potrošen, samo znam da nije na nikakav način, a da svi iz razreda nisu bili u to upućeni.

I do danas sam mislila da zbog tog mog stava sa mnom nešto nije u redu. MOLIM?!?!? Od kud mi uopće ta ideja? Sada sam toliko ponosna na sebe i na svoju snagu i odgovornost i osjećaj za druge iako su ti neki moji postupci često bili za mene rizični u smislu da riskiram da me netko izbaci iz svog društva, da ostanem sama, da me kritiziraju kako sam ovakva i onakva… I ja sam sve to uzimala srcu i zbog toga imala borbu unutar sebe jer sam napravila ono što sam u svim svojim stanicama bića osjetila da je ispravno, ali vanjska situacija je govorila da bih trebala drugačije, ako želim preživjeti u ovoj kulturi.

I danas sam u procesu kvantne harmonizacije shvatila kako iza tog okrivljavanja same sebe, iza odbacivanja onoga što jesam, leži osjećaj gađenja i prijezira prema hrvatskom mentalitetu i načinu življenja. I ovo ne govorim zato što smatram kako imam razloga i opravdanja za takve osjećaje. Ne, ne! Za te osjećaje unutar sebe itekako sam sama odgovorna, za programe o Hrvatima s kojima sam se identificirala također i to je tema koja se otvara za podsvjesno čišćenje i iscjeljivanje unutar mene.

Spomenula sam ove osjećaje zato što znam da nisam jedina koja ih čuva u sebi, nisam jedina koju ti skriveni osjećaji iscrpljuju nepotrebno, stvaraju neželjene vanjske situacije u kojima se čini da za te osjećaje imamo opravdanje te nisam jedina kojoj je vrijeme da preuzme odgovornost za njih i da ih iscijeli unutar sebe.

Još jedna stvar koja inspirira ovaj tekst je današnja kanalizirana poruka koja glasi:
„Zapamti dobro: Ljudi uronjeni u programe kolektivne svijesti i u programe vlastitih predaka su Čista Svijest koja se manifestira u različitim oblicima (u slučaju Hrvata to su programi o samožrtvovanju s predumišljajem „zasluživanja mjesta u Raju”. Bog cijeni odgovoran pristup sebi i svom sveukupnom zdravlju te korištenje svojih darova za sveopće dobro. Samožrtvovanje je bijeg od življenja svoje Božanske svrhe).

Čistu Svijest nekad je teško prepoznati u osobi, nekad je teško izvući je na površinu jer je sakrivena ispod tone blata, gnoja, smrada… tereta prošlosti ovih područja.

No, oni nisu ti programi kolektivne svijesti i svojih predaka. Oni su kotačići promjene, kotačići transformacije i iscjeljenja ovog područja.

Zato na ovim područjima ima toliko iscjelitelja i praktičara različitih duhovnih tehnika. Da bi se iscjeljenje na ovom području dogodilo, prvo je potrebno razbiti krute okvire vjerovanja u programe religije i povijesti.“

Ugrubo rečeno (a detaljnije ću možda u nekom drugom tekstu), u Hrvatskoj postoje ljudi koji iskazuju ponašanja poput učenika iz mog razreda za koje prečesto itekako vrijedi: „Prilika čini lopova.“ To su ljudi koji misle samo na kratke staze, uopće nisu svjesni što motivira njihovo ponašanje, njihovim ponašanjem upravljaju individualne, kolektivne i genetske podsvjesne traume i programi, misle samo na trenutna zadovoljstva, često besmislena i nekorisna, a pritom ih uopće nije briga kako njihova ponašanja utječu na druge. Zato imamo toliko korupcije i kriminala, toliko svega „preko veze“ i svega onoga što mnoge Hrvate jako, ali stvarno jako frustrira.

Ne mora biti da sam u pravu, ali određene vrlo poznate i prisutne političke stranke ugrubo bih strpala u taj koš (što ne znači da u tim redovima nema zaista poštenih pojedinaca, iako uopće ne znam kako preživljavaju u tim redovima ako su zaista pošteni). Oni koji od izbora do izbora glasaju za njih, koji su ikad za išta iskoristiti stranačku iskaznicu, ako su zbog stranačke iskaznice dobili posao i financijsku stabilnost, koji su išta napravili preko takve veze prethodni odlomak je nešto o čemu bi bilo itekako dobro razmisliti. No, opet… Ovo ne služi prozivci, jer u svakom pojedincu je ispod tih slojeva programa Čista Svijest. S razlogom je sve to tako. I iza svakog razloga ja pronalazim rješenje i poziv na uranjanje u sebe i iscjeljivanje „blata, gnoja, smrada… tereta prošlosti ovih područja“. Ako cijeli život radimo za sebe potkopavajući druge na bilo koji način, u svakom pojedincu postoji slobodna volja i moć izbora da jednostavno prestane to raditi, da pronađe način za iskupljenje i ispravljanje nepoštenih i krivih odluka prije nego se nađe na smrtnoj postelji. I ako takav pojedinac odluči iskupiti se i promijeniti, zasigurno će naići na nepovjerenje drugih, na odbacivanje, na etiketiranje na temelju svojih prošlih djela… No, tako Život testira koliko smo odlučni u svojoj promjeni, a možemo to shvatiti i kao svojevrsno zemaljsko „čistilište“. Kad jednom izgubimo nečije povjerenje, nije nemoguće vratiti ga, no taj put definitivno nije ni lagan.

Nadalje, u Hrvatskoj postoje ljudi koji duboko u sebi također osjećaju gađanje i prijezir prema stanju svijesti Hrvata i prema tome kako se ovdje živi. I neki od takvih ljudi davno su odustali od pokušaja i nade da će se nešto promijeniti i zbog toga ne izlaze na izbore, eventualno filozofiraju o tome kako bi se nešto trebalo promijeniti i osim komentiranja na društvenim mrežama ništa konkretno ne rade, ili su spakirali svoje kofere i život pronašli daleko od svoje domovine. Jer shvatili su da im je važno imati dobar život i da taj dobar život u Hrvatskoj ne mogu imati. No to ne znači da i oni nemaju ulogu u iscjeljivanju kolektivne svijesti Hrvata i trauma svojih predaka.

Postoje i ljudi koji su duboko razočarani stanjem u državi (i vrlo moguće u sebi isto osjećaju gađenje i prijezir prema stanju svijesti Hrvata), koji prate svoj unutarnji osjećaj za poštenje, odgovornost, moral i brigu o drugima i koji su se aktivirali u smjeru: „Ostajem ovdje i radim što je u mojoj moći da u sredini u kojoj se krećem napravim neku promjenu, bez obzira što to značilo za mene.“ No kod takvih pojedinca postoji velika zamka u upadanje u mod samožrtvovanja, što na kraju itekako koči korištenje njihovog punog potencijala u punoj moći i snazi, zbog čega se često čini da se trude uzalud, da govore zidu, pa se javlja frustracija, uranjanje u sebe i pronalaženje nove snage u Sili koja nije fizička. Nerijetko, upravo zbog programa samožrtvovanja, takvi ljudi izgore i obole fizički i/ili psihički.

No, tek sad shvaćam koliko me u mom životu koči uvjerenje da nešto sa mnom nije u redu i koliko me koče osjećaji gađanje i prijezira. Sada tek u svojim dubinama zaista osjetim da nitko od nas, bez obzira u kojoj „skupini Hrvata“ se nalazi nije niti dobar niti loš. Svatko samo radi ono što omogućuje da svo blato, gnoj i smrad tereta prošlosti ovog područja isplivaju na površinu kako bismo ga mogli vidjeti i nešto s njima napraviti, kako bismo ga mogli iscijeliti i stvoriti zdrav teren za odrastanje i život novih generacija.

Kolektivna energija Hrvatske je jako teška i izazovna. No, zajedno je možemo iscijeliti. Možemo gledati Čistu Svijest ispod slojeva blata, gnoja i smrada bilo kojeg pojedinca, možemo se manje osuđivati i kritizirati i definitivno možemo zaroniti u ono što nosimo unutar sebe, to iscijeliti i aktivirati svoju svrhu, svoj puni potencijal te živeći svoju svrhu i puni potencijal dati doprinos iscjeljenju ovog divnog prirodnog blaga na kojem se nalazi Hrvatska. Imamo sve što nam je potrebno da Hrvatsku postavimo na zdrave temelje, da ostavimo iza sebe teret prošlosti, umjesto da ga konstantno recikliramo na tisuću i jedan način.

Moj doprinos je, barem se tako čini, tamo gdje jesam biti autentična zbog ljubavi prema sebi, jer jedino tako mogu ostati u svojoj snazi i ravnoteži te voditi i podržavati na osobnom putu transformacije one koji odluče zaroniti u svoju podsvijest, koji odluče iscjeljivati ono što su preuzeli na sebe iz kolektivne svijesti Hrvata i svojih predaka te tako pomoći u prvom redu sebi, onda svojoj obitelji i ljudima s kojima su u direktnom kontaktu, a na kraju i dijelu ove prekrasne planete koja nam pruža dom i sve što nam treba za ispunjen i zdrav život (samo je pitanje koliko smo toga svjesni te koliko i kako te blagoslove koristimo).

Vrijeme je da se pokrenemo svi zajedno… S borbom i kritiziranjem i osuđivanjem samo recikliramo stare programe i ponavljamo povijest. S iscjeljivanjem kolektivnih trauma širimo svoju svijest, a proširivanje svijesti omogućuje da vidimo rješenja i mogućnosti koje iz trenutnih programskih okvira ne možemo vidjeti, iako su nam ta rješenja i mogućnosti cijelo vrijeme pred nosom, no nemamo “receptore” s kojima ih možemo prepoznati.

S ljubavlju,
Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp