Ovisnost o alkoholu – Zašto je ova tema danas tabu?

Ovisnost o alkoholu – Zašto je ova tema danas tabu?

Poštovani čitatelji, danas ću vam „podvaliti“ temu o kojoj svi govore, ali o njoj zapravo nitko otvoreno ne govori. 

U svojim tekstovima pokušavam vas probuditi i otvoriti za shvaćanje nužnosti

kreiranja Kreativnog društva i koliko je bitno na što čovjek usmjerava svoju pažnju, talente i

energiju ako želi živjeti čisto, iskreno i sa smislom, a naša današnja tema nije samo tema već, često, direktan uzrok neodlučnosti i nezainteresiranosti u trenucima kad trebamo otvoriti

oči, uši i srce; direktan uzrok zašto mnoge takve dobre stvari ostaju neostvarene i neizvršene, zašto svi zajedno ne napredujemo u društvu vrijednom življenja, ali se zato mnoge loše stvari samo nadovezuju jedna na drugu.

Želimo vam govoriti o velikom problemu u potrošačkom društvu i o strahovitom broju

ljudi čiji životi ostaju neispunjeni, a vlastite želje i težnje nedostižne… sve zbog konzumiranja alkohola.

Praktički mogao bi napunili stotine stranica teksta kad bi samo nabrajao primjere iz života mnogih i raznih ljudi diljem svijeta u kojima su, pod utjecajem alkohola napravili nešto glupo, loše ili vrlo loše, ili primjere kad za sebe nisu napravili ništa dobro, a mogli su; jer alkohol ubija volju, težnju, prekida u nama vezu sa stvarnošću i stvara željenu iluziju – ugrožava vezu čovjeka s društvom, okolinom i, najčešće, vlastitom obitelji.

U ovom tekstu potruditi ću se pružiti sve bitne informacije, a saznati ćete o njemu i sa znanstvene strane, ali ću vam se obratiti na jednoj višoj razini jer smatramo da ste

dovoljno zreli da shvatite ozbiljnost i raširenost ovog problema. Govoriti ću malo o prirodi

ljudskih bića, o našim mislima i odlukama koje, nerijetko, završavaju loše, i na kraju vam

“servirati” neizbježan zaključak.

Svi smo vrlo dobro svjesni da je čovjek samo mali kotačić u potrošačkom sustavu u

kojem živi, a isti mu taj sustav iz nekog razloga nudi na raspolaganje jedan od krajnje

destruktivnih mehanizama, alkohol, koji ga čini nesposobnim da ispuni svoje potencijale, čini

da kotačić više ne služi svrsi, čini osobu da izgara, umjesto da napreduje kao punopravni član društva.

Znanost je jednostavno objasnila biološke i biokemijske procese; i iz perspektive

psihologije je objašnjeno zašto osoba konzumira alkohol; uvijek je tu podvučen neki

unutarnji, skriveni razlog, netko je drugi ili nešto drugo, neki događaj u životu, kriv za prvu

čašu. Mnogo je društava i grupa koje se otvoreno bore s problemom ovisnosti, slušajući i shvaćajući svaku pojedinačnu osobu s problemom…, ali rezultata nema. Problem je globalan

i tiče se svakoga jer svatko od nas zna koliko je taj fenomen destruktivan i svatko od nas zna

njegove posljedice. Svatko od nas zna da je alkohol otrov, droga koja paralizira središnji

živčani sustav, otrov koji dovodi do uništenja cijelog organizma i degradacije pojedinca kao

ljudskog bića.

Unatoč velikom broju nas koji znamo i ogromnom broju značajnih i zastrašujućih

primjera, fenomen se i dalje masovno širi i usuđujem se reći kako je skoro čitavo

čovječanstvo podložno alkoholizmu – ako ga ne gledamo striktno kao konzumiranje samo

velikih količina alkohola.

Ovdje problemu uskaču u pomoć pojmovi poput umjerenog i kulturološkog

konzumiranja alkohola, a to je klasičan primjer opravdavanja ovog fenomena i razlog zašto

takvo ponašanje masovno prihvaćamo i zašto tako lako prolazi ispod svih naših radara. Pa to

su potpuno neprimjereni pojmovi! Kultura i ispijanje alkohola nisu nimalo kompatibilni,

naprotiv, potpuno su suprotni. Pojam kultura pijenja apsurdan je isto koliko i kultura neprimjerenog ponašanja..

Hipotetski primjer, jednostavan čovjek, jednostavnih želja, jednostavno prihvaća biti dio te kulture, i ovisno koliku potrebu ima bolje ju upoznati, polako ili brzo, gubi dio po dio svoje savjesti. A savjest je poput budilice, zvona za uzbunu koje nas trgne i izvuče kad nam iluzije i mračne misli poremete razbor. Bez nje čovjek, a alkoholičari su čest primjer, postaje ciničan, okrutan prema sebi, vlastitoj obitelji, prijateljima, ali i prema suradnicima i poznanicima. Tu prava priča počinje, a sad ću vas, radi vas, u nju naglo “uroniti”.

U stanju intoksikacije, osoba se puno teže odupire svojim mislima i iskrivljenom

pogledu na svijet i okolinu, a u prilog tomu ide činjenica kako broj zločina počinjenih pod

utjecajem alkohola, raste sve od 1960-ih, kada se količinski počeo slobodnije prodavati.

Zar griješimo ako tvrdimo da se s alkoholom i njegovom popularizacijom zapravo

svijetom širi oružje protiv volje i savjesti čovjeka? Gdje god se alkohol uveo, gdje god je uspio

porobiti ljude, zle se stvari počinju događati: samoubojstva, manijakalno ponašanje,

ubojstva, agresije, sukobi, pljačke… zar je to normalno društvo?

Zašto smo mi, ljudi koji žele živjeti u normalnom društvu i u normalnim uvjetima, pod

utjecajem i napadom potpuno drugačije stvarnosti? 

Naravno da je drugačija kad u osobi pod utjecajem alkohola popuštaju razum i intelekt.

U njemu se odvija borba – osjeća se poput heroja, raste megalomanija, raste osjećaj vlastite

vrijednosti – ali ne prepoznaje da je zapravo u stanju običnog primata s osjećajem da je na

vrhu svijeta, i taj ga osjećaj tjera da konzumira alkohol opet i opet… a alkoholu je to,

zamislite, svrha; nudi slobodu od problema, iluziju slobode od vlastitih slabosti, a zapravo

prodaje paradoks slobode od samog sebe, umotan u alkoholnu izmaglicu.

Alkohol aktivno potiskuje zdravog i staloženog čovjeka u čovjeku. Pitamo se zašto bi

netko sebi stvarao prepreke za život? To je isto kao da želite pretrčati 100 metara, ali prije

toga sebi zakrčite put tako što po stazi nabacate otpad s obližnjeg gradilišta. Ili ste

jednostavno ravnodušni prema životu iako duboko u sebi shvaćate i znate da tu nešto ne

štima i da tako ne mora biti.

Ako pojedinac nakratko postane svjestan snage svoje i potencijala u životu, potreba ga

odmah puno jače pritisne i on odustane, izgori, umjesto da odbaci taj teret sa sebe. Prepušta

se ovisnosti, propada mu život, nerijetko ga i sam okonča jer misli da je u tome spas… a

mogao je živjeti život dostojan čovjeka, napredovati dostojan u društvu dostojnog njega.

Zašto stručnjaci javno i glasno ne govore o suštini procesa koji se odvijaju kad čovjek

konzumira alkohol?

To je ono što nam je interesantno: Zašto je sve, nekako, skriveno?

Što je kontrolom, unutarnjim alarmom? Svaki je čovjek, kad bi ga o tome pitali, nedvojbeno

siguran da kontrolira ovaj proces. Čak i stručnjaci, koji su po tom pitanju iznad nas (dajmo im

nakratko toliku važnost) i koji su itekako svjesni djelovanja alkohola, konzumiraju taj otrov uz

klasičnu izjavu: „Držim sve pod kontrolom“. Zar to nije zbunjujuće? Zar vas to ne navodi da se upitate – što se događa s tim ljudima? Gdje je nestao razum, inteligencija na koju su toliko

ponosni? Gdje je prekidač koji uključuje dio odgovoran za racionalno razmišljanje?

Znamo da svi znaju kako ovaj otrov vodi u propast i degradaciju i čini nas beskorisnima

za društvo, a i dalje ga konzumiraju. Ljudi kao da su pod masovnom hipnozom i apsolutno ne

razumiju što rade; dobrovoljno ga unose u tijelo znajući za posljedice i značajke procesa koji

se u njemu odvijaju.

Za biokemijske procese, kao dokaz postoje brojna medicinska i znanstvena istraživanja.

Otkriveni su i izdvojeni spojevi koji se formiraju u organizmu, prvenstveno u mozgu, za

vrijeme unosa alkohola, npr. tetrahidroizokvinolin, organski spoj koji se naknadno ne izlučuje

iz tijela. Ovaj spoj mijenja prirodne veze u mozgu i tjera ga da radi na potražnji baš tog

specifičnog spoja koji se u mozak prima s većim zadovoljstvom nego prirodna tvar.

Unatoč općepoznatoj činjenici kako rade enzimi, kakve biokemijske promjene nastaju,

koliko je destruktivno za  mozak, kako se pojavljuju nekroza i degradacija… još uvijek se ne

zna kako pomoći u slučaju ovisnosti jer je postotak izlječenja očito vrlo nizak, 2-5%, čak i uz

postojeću visoku razinu razvoja farmacije. Pa i moderne psihologije, jer usprkos činjenici da,

prema istraživanjima, prestankom unošenja alkohola, prve promjene u organizmu nastaju

nakon 10-20 dana, a biokemijsko obnavljanje počinje nakon 8-10 mjeseci… želja za

konzumiranjem je i dalje prisutna, a zadržavaju se i duboke psihološke promjene koje se ne

mogu objasniti s fiziološkog i biokemijskog gledišta.

Uz sve to, ostaje i velika količina emotivne boli koja se javlja kao posljedica ovisnosti.

Želim vam u ovom kratkom tekstu navesti što više, pa ću se konkretno pozabaviti stupnjevima intoksikacije alkoholom u primjeru jednog hipotetskog, prosječnog

pojedinca koji se ne smatra alkoholičarom, ali konzumira alkohol rekreativno, kako to mnogi

vole reći.

Što se događa s njegovom sviješću i živčanim sustavom kad u organizam unese prvih

50-100g alkohola? U tom je trenutku opušten i ima situaciju pod kontrolom. U svijest mu

dolaze, pojavljuju se, razne misli i slike – kako je dobar, kako je zabavan i impresivan, kako

sve razumije, ima odgovore na sva pitanja, kako je mudar, s fantastičnim smislom za humor.

Sve to, naravno, nije realno i nije istina, jer on postaje opsjednut sobom i sve se svodi na ja,

ja i ja. Sve se svodi na pitanja: Kako izgledam? Kako ljudi na mene reagiraju? Kako se prema

meni odnose? Kako me vide? U kolikoj mi se mjeri dive?

Na zadnje će pitanje sigurno obratiti dosta pažnje jer on to jasno vidi – ljudi ga gledaju s

divljenjem, smiju se; nebitno mu je zašto, ali je siguran da se smiju s njim, a ne njemu. Tu

jednostavno dolazi do neke vrste montaže u glavi i njemu je sve zabavno, kao što je zabavan i sam, i sve ide u prilog njegovom stanju i egu, jer upravo je taj osjećaj euforije ono što svijest

pruža na prvom stupnju intoksikacije. A sve je čista laž.

Laž je i prva stvar koja postaje izrazito laka na ovom stupnju – kićenje i preuveličavanje

vlastitih vrijednosti – spretno se prešute neke stvari, a pretjeruje s drugima. Čovjek se nađe

usred iluzije o sebi, a zapravo je obmanut. Moralna komponenta se obezvrjeđuje i on

preskače preko savjesti i srama i predaje se toj iluziji i samoobmanjivanju. Predaje se lažnoj

slici vlastite veličine.

Bitno je još istaći da je ta euforična faza, odnosno, konzumiranje manjih količina alkohola do željenog efekta, najpopularnije u današnjem društvu – ljudi ga spremno zovu „inteligentno ispijanje alkohola“.

Takvi se pojedinci uopće ne vide kao alkoholičari i negiraju povezivanje tog pojma sa sobom.

Ali… nakon 20-30 minuta od početka konzumacije, situacija se drastično mijenja:

pojavljuju se negativne emocije, a atmosfera se iz euforije mijenja u disforiju – dolazi do

agresije koja potiče bijes i eksplozivno ponašanje, emotivnu labilnost. Stiže glavni problem:

Nastupa druga faza.

Čovjek je odjednom napadnut potpuno drugačijim mislima, pojavljuju se negativne

primisli i sjećanja i njegova se stvarnost mijenja. Još je do maloprije sve bilo u redu, a sad se

odjednom čini da mu isti ti ljudi u njegovoj okolini više ne ukazuju dovoljno poštovanja.

Počinje se prisjećati nekih negativnih i neugodnih situacija iz života o kojima počinje govoriti,

pojačavajući tako negativnost u sebi. Pa mu se učini da je netko rekao krivu riječ, reagirao na

krivi način, netko je upotrijebio krivu intonaciju dok mu se obraćao, a potpuno neutralne

fraze i rečenice za njega odjednom postaju uvrede. Sve se odjednom interpretira kao napad,

objektivnost nestaje. Počinje faza inhibicije; dolazi do konflikta argumenata, impulzivnih i

agresivnih ispada.

Dakle, u fazi euforije dolazi do samoobmane, osoba vidi ono što ŽELI vidjeti, a ne ono

što se zapravo događa i odvija u njoj i njegovoj okolini, a u fazi inhibicije sve se naglo okreće

na suprotnu, negativnu stranu i pali se agresija, ponekad žestoka.

Svađe i sukobi, neprimjereno ponašanje, remećenje javnog reda i mira, uključujući

slučajeve obiteljskog nasilja, pa i ubojstva počinjena u obiteljskim svađama – sve se to odvija

baš za vrijeme druge faze.

Na svjetskoj razini strahovito puno ljudi umire zbog alkohola. Da podebljam dojam

dodat ću i problem samoubojstava u svijetu. Ovdje statistika kaže kako je svako treće

samoubojstvo izvršeno pod utjecajem alkohola.

Alkohol je moćna droga koja prvo inducira uzbuđenje, a zatim i paralizu živčanog

sustava, ali o tome se ne govori, i tako se ta otrovna tvar, u medijima brižno očišćena od

svojih loših karakteristika, smišljenom cenzurom i zatajivanjem brojeva, statistike i podataka,

širi društvom kojim dominira potrošački mentalitet, a sve nerijetko završava upropaštenim

životima. Kako i neće kad tim životima vladaju zle emocije i bijes? Zbog alkohola se pridonosi

ukupnom zlu, hrani se nezasitni sustav, a preko ovisnog se pojedinca hrani i životnom

energijom ljudi oko njega, ljudi kojima direktno i indirektno, svjesno ili nesvjesno, nanosi

muku i bol.

Eto, zašto je problem tako velik! Zato jer se tiče, ne samo ovisnika već i bliskih mu

osoba – to se stručno zove suovisnost, jer njihovo raspoloženje, aktivnosti i život uopće,

potpuno ovise o stanju jednog člana obitelji. U ovom trenutku oni ne živi svoj život jer im je život u potpunosti podčinjen ovom ovisniku o alkoholu jer stalno žive u strepnji od sljedećeg

ispada bijesa i okrutnosti.

Žalosno je što se „glavni krivac s problemom“ – a što je još žalosnije, i oni oko njega –

postavlja u ulogu žrtve iako u dubini duše osjeća da uvelike griješi u životu.

Ali… ispada da je lakše zatvoriti se u sebe, mrziti sebe i predati se, nego preuzeti odgovornost za sebe, i da je lakše pustiti „sudbini“ da radi što želi nego priznati da smo ovisni o iluziji u kojoj smo zadovoljni sobom, u kojoj smo heroji, kraljevi i bogovi, makar sjedili u lokvi blata.

Gdje nestaje instinkt samozaštite? Postoje slučajevi kad mladi ljudi, nakon trovanja

alkoholom i mučnog oporavka na intenzivnoj skrbi, prvo što pokušavaju saznati je naučiti

pametno piti, da osjete euforiju i privid svemoći bez neugodne reakcije tijela, umjesto da

shvate i interesiraju se o uzrocima i posljedicama svog čina.

Primjećuje se i pojava bijega od stvarnosti jer im konzumiranje manjih količina alkohola

prividno otklanja umor i stres, a zapravo samo dobiju krila kroz iluziju svemoći u tijelima

ograničenih mogućnosti. Poražavajuće je da službena statistika prikriva ove slike.

Ako mlada osoba nije kritična prema napasnim mislima koje mu govore kako je hrabar i

da može sve, ako ne razumije koliko je sve to umjetno, iluzorno i opasno, tada djeluje po

takvim mislima. Ubojice, samoubojice, manijaci, isto tako i ovisnici, ne vide alternativu

svojim djelima, ne vide mogućnost izbora, nažalost, nego u nekom džepu čuvaju svoju

„dozvolu za sve“ – za sve što čine ili će tek učiniti, i pri tom uopće nije bitno kojem staležu

pripadaju ili iz kakve obitelji dolazi. Ljudi iz najrazličitijih obitelji, različitih karaktera, različitih

intelektualnih razina pate zbog alkohola, promijenjenih stavova i zagušene razboritosti, iako

su bili savršeno mentalno zdravi prije toga.

Alkohol se općenito smatra najopasnijom tvari s velikim utjecajem na čovjeka, ali taj je

otrov prisutan u trgovinama hranom, smatra ga se prehrambenim proizvodom i konzumiraju

ga skoro pa svi i nudi se u svakoj situaciji.  Moralne i etičke norme našeg društva to

dopuštaju.

Alkoholna je propaganda toliko razvijena, ponekad nimalo suptilna, da rekreativno

počinju piti čak i djeca u čijim se obiteljima nikad nije pilo. Ovdje glavnu ulogu igraju te lude,

bezobrazne i nametljive reklame, drobeći u isti tanjur kulturno naslijeđe, nacionalni ponos,

miris i okus doma… društvu se nudi, i oko njega se gradi, informativna matrica koja se

pojavljuje u filmovima, medijima, školama. Učenici utječu jedni na druge – ako pije jedan, pit

će i drugi, jer nitko od njih ne želi biti na van skupine, ne želi odskakati, želi se

uklopiti. Alkohol se nemilosrdno reklamira i na koncertima poznatih pjevača i grupa koje

tinejdžeri idealiziraju, i uvijek je prisutan, makar samo nakratko ili prividno slučajno. Nudi im

se ‘dozvola za nedolično ponašanje’, i to čim dosegnu dobnu granicu da bi ju ponosno

zaslužili.

Alkohol je postao toliko normalna stvar  da nitko zapravo ne primjećuje koliko je loš za

čovjeka, samo zato što se nalazi jednostavno svuda – ništa se ne događa bez alkohola. Ako

zamislite blagdanski stol, nekakav uvriježeni pojam blagostanja i sreće, uvijek ćete ga

zamisliti s alkoholnim pićem na počasnom mjestu, uz jestivu zvijezdu stola, a kad bi vas pitali „donosi li alkohol sreću?“, nitko od vas, iskreno, ne bi odgovorio potvrdno, jer znate da je

alkohol „samo za zabavu“.

Pije se i radi tuge. Ljudi konzumiraju alkohol, svu njegovu bijedu i nesreću, da bi utopili

njime tugu, ali nitko ne može potvrditi da su time njihovi problemi nestali, njihove tuge i

žalosti utihnule.

Postoji stereotipno razmišljanje da nas alkohol može zagrijati, a činjenica je da tu nema

topline, nego se naša osjetila otupljuju. Stereotipna hrabrost, koju pred javni nastup

dobijemo nakon čašice žestokog, nema u sebi ni “h” od hrabrosti – prava je slika u našoj glavi zamijenjena drugom na kojoj smo hrabri, a u stvarnosti smo sićušni jer gubimo kontrolu nad sobom.

Šteta što ljudi češće ne pronađu čist prostor u metežu u kojem žive. Šteta što im

jednostavno ne dosadi ta konstantna zatupljenost i što se jednog dana ne probude

shvaćajući besmisao života bez svrhe.

Svaki čovjek, kad je sam sa sobom, posebno kad ga stisnu životne nedaće ili je,

naprotiv, jednostavno u miru sa sobom i svijetom, počinje promišljati o tome tko je zapravo

on kao ljudsko biće, počinje razmišljati o razlogu svog postojanja i bitno je koje će odluke

donositi za vrijeme ovog kratkog vremenskog perioda koji zovemo život.

Ljudi ne bi trebali samo misliti, već i biti svjesni što rade i što u njihov život ulazi

zajedno s alkoholom. Trebali bi barem biti iskreni, odlučiti i odvažno priznati: „Da, ja sam

egoist“, „Da, odlučio sam odbaciti svoj život jer ne želim biti istinski sretan, jer se bojim

života“.

Sreća je prirodno stanje čovjeka, a alkohol je brz mehanizam kojim zataškavamo

činjenicu da smo ju putem izgubili. Alkohol nameće zamjenu za sreću, a ja vam namećem

pitanje za razmišljanje: Zašto mi, izvorno sretni ljudi, trebamo ove zamjene, kad znamo da to

zlo šire, uređuju i podržavaju političari, biznismeni i legalne mafijaške skupine koji na tome zarađuju?

Postoji vjerovanje da nema bivših ovisnika, bivših alkoholičara… ima li načina da čovjek

ikada nađe izlaz iz ovog pakla? Ima.

Kad napokon shvatimo da smo se odlučili za život, potrebno je određeno vrijeme da se

u njemu opet počne aktivno sudjelovati. Zato postoji taj, prvi i glavni korak: biti iskren prema

sebi i priznati da postoji problem i jednostavno se prestati trovati. Nema drugog načina.

Treba biti odlučan i odoljeti napadima nametnutih misli koje govore kako “neće propast

svijet od još jedne čašice”  jer to je početak kraja, tu padaju mnogi, krivim izborom jedne od

dvije mogućnosti.

Zaključak je da je ovisnost čovjekov izbor, koliko god to grubo zvučalo. Kada jednom

uzme alkohol, čovjek ima izbor, nastaviti biti izvoran i čist ili skratiti put do sreće koja ga je,

navodno, napustila, ali najčešće pristaje na ponuđene zamjene i iluzije i postaje ovisnik. Pri

tom nije problem u kemiji tijela ili psihologiji, ili u nakupljanju otpadnih tvari nastalih

metaboličkim procesima pri razgradnji alkohola. Ne, problem je u izboru!

Imate mogućnost izbora, a znate i što birate – život – nasuprot laži i licemjerja sustava.

Dragi čitatelji! Budite kreativni sa svojim životima. Birajte dobro za sebe. Spojimo

se, povežimo se, stvorimo društvo slobodno od laži i obmana, otrova i zamjenskih iluzija;

Kreativno društvo u kojem pomažemo jedni drugima prevazići slabosti i izgraditi se ponovo

kao slobodni ljudi.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp