Od samog osvita civilizacije zlato zauzima posebno mjesto u ljudskoj kulturi i jedan je od prvih metala koje je čovjek obrađivao. Najstarija svjedočanstva o njegovoj obradi, pronađena u Egiptu, potječu još iz petog tisućljeća prije Krista. U prošlosti je bilo izuzetno cijenjeno, više zbog svoje simboličke nego materijalne vrijednosti.

Danas se kao razlozi njegove vrije­dnosti navode trajnost, ljepota i iznim­na prirodna svojstva. Zlato je jedan od najrjeđih metala u Zemljinoj kori, no u prirodi ga je lako uočiti jer se javlja u čistom obliku. Većinom se nalazi u naslagama kremena u obliku finih zlatnih žila, ali i pomiješano s drugim metalima, najčešće srebrom, bakrom, željezom ili olovom. Vrlo ga se često može naći u riječnim nanosima u obliku zrnaca, listića ili grumena.

Po kemijskim i fizikalnim svojstvima ističe se među svim ostalim metalima. Ne otapa ga ni jedna lužina ili kiselina, ne oksidira i kroz vrijeme je praktički nepromjenjivo. Može se izvanredno dobro obrađivati i oblikovati. Gram zlata, veličine zrna graška, može se razvući u žicu dužine 2 km ili razvaljati u foliju tanju od stotinke milimetra. Relativno je mekano pa se za praktičnu upotrebu koristi kao legura, najčešće sa srebrom.

Najupečatljivije, a možda i najcjenjenije svojstvo zlata, njegova je sjajno žuta boja koja ostavlja dojam kao da iz njegove dubine izvire svjetlost. Stoga su u drevnim kulturama nazivi za zlato imali značenja povezana sa svjetlošću i Suncem. Kineski piktogram za zlato, kin, izvorno je značio “nešto što sja pod zemljom”. Hebrejski naziv za zlato je zahab što znači “obasjan Suncem”. Latinski naziv zlata, aurum, znači “sjaj zore”. U alkemiji, simbol zlata je krug s točkom, što je istovremeno bio simbol Sunca i simbol Duha, odnosno Boga.

Zbog povezanosti sa svjetlom i Suncem, zlato je oduvijek simboliziralo nebesku prirodu, predstavljajući svojevrsnu kristalizaciju Duha u vidljivom svijetu. Ovakvo poimanje zlata najbolje potvrđuje srednjovjekovno alkemijsko učenje. Prema alkemičarima, sve u prirodi, pa tako i metali, sazdano je od četiri elementa (vatre, vode, zraka i zemlje) koji se u zlatu nalaze u savršenom, harmoničnom odnosu. Zato je za alkemičare zlato predstavljalo vrhunac procesa usavršavanja metala koji se pod utjecajem Sunca i planeta odvija u Zemljinoj utrobi, zbog čega je sposobno provoditi snagu duha.

Kao novac, zlato se počelo upotrebljavati relativno kasno i u ograničenoj mjeri. Prvi novac bio je zlatni novac iskovan od elektruma, prirodne legure zlata i srebra, a pronađen je u Lidiji u Maloj Aziji oko 650. g. pr. Kr. U Kini se zlatni novac koristi od VI. st. pr. Kr., a najstariji zlatnik zvan Ying yuan bio je u obliku kvadrata.

Najljepšim primjercima zlatnog novca smatraju se grčki zlatnici. Kovali su ih gotovo svi grčki gradovi kao izraz samostalnosti, moći i prestiža. Umjetničkom oblikovanju kovanica pridavala se velika pažnja. Među najvažnijim zlatnicima tog vremena bio je stater Aleksandra Makedonskog. Na prednjoj strani nalazio se prikaz Atene, a na naličju božica pobjede Nika.

Zbog predodžbe o duhovnom porijeklu, u svim tradicionalnim kulturama zlato se koristilo kako bi se naglasilo božansko porijeklo, besmrtnost, dostojanstvo ili duhovna uzvišenost. Kipovi, slike, knjige, odjeća, posuđe izrađeni ili ukrašeni zlatom dobivali su notu posvećenosti i povezanosti s duhom.

Tako je, na primjer, Apolon, grčki bog Sunčeva svjetla, prikazivan odjeven u zlato i naoružan zlatom; njegova tunika, kopče, lira, luk, tobolac i cipele uvijek su bile od zlata. Zlatni srp kojim su Druidi odsijecali grane imele simbolizirao je Sunce i Mjesec; zlato Sunce, a srp Mjesec. Zlatne jabuke iz Hesperide i zlatne breskve iz kineske mitologije bile su simbol besmrtnosti. Germanska božica Iduna posjedovala je zlatnu jabuku koja je bogovima omogućavala vječnu mladost. Aureola koja okružuje glave antičkih junaka i bogova, a kasnije kršćanskih svetaca, bila je blistavi krug zlatnog svjetla.

Kao simbol duhovnog savršenstva, zlato se povezivalo s najuzvišenijim civilizacijskim i filozofskim vrijednostima. Tako za Indijce, kao i za mnoge druge narode, zemaljska povijest čovječanstva počinje zlatnim dobom u kojem je čovjek u potpunosti izražavao svoju duhovnu prirodu. Isto tako, Grci su najpleme­nitiji ljudski rod s početka vremena zvali zlatnim naraštajem. U Bibliji je nebeski Jeruzalem, kao simbol rajskog stanja čovječanstva, opisan kao “grad od čistoga zlata, kao čisto staklo”.

Najvažniji hram carstva Inka, hram boga Sunca, zvao se “Zlatna kuća”, jednako kao i grobnica egipatskih faraona koji su smatrani sinovima Boga Sunca i njegovim predstavnicima na Zemlji. Solomonov hram, religijsko središte judaizma, po predaji je bio obložen zlatom iznutra i izvana. U samome svetištu smješten je zlatni zavjetni kovčeg u kojem su se čuvale kamene ploče s deset Božjih zapovijedi.

Ovi povijesni primjeri daju dio odgovora na pitanje zašto je zlato “kralj” među metalima. No priča o zlatu samo je jedna crtica velike simboličke sage prirode u kojoj su svoje dostojanstvo i vrijednost pronalazili i dragulj i voda, biser i drvo, i svi drugi elementi s kojima čovjek dijeli sudbinu u težnji za savršenstvom.

Izvor: Nova Akropola