Rebeka Štimac Vukmirović – Unutarnji konflikti

Rebeka Štimac Vukmirović – Unutarnji konflikti

Osjećate li nekad kao da vam nešto stoji na prsima, kao da ne možete udahnuti punim plućima, kao da se ne možete opustiti te u svakodnevnom životu više pažnje posvećujete onom što morate obaviti/napraviti, a manje onom što želite napraviti? Osjećate li se kao da ste zbog toga zarobljeni u stresu, možda nekad i u panici? Ponašate li se kao da su zadovoljavanje tuđih očekivanja i raznih obveza prema raznim ljudima važniji od vas samih, vašeg zdravlja i vašeg mira? Ako je na ijedno pitanje odgovor da ili ponekad, ovo je tekst za vas.

Ako malo bolje razmislimo, tijekom djetinjstva, naročito od trenutka kretanja u školu, programirani smo i usmjeravani prema odgovornom ponašanju, ozbiljnosti, tišini, mirnom sjedenju, odgađanju svojih potreba i želja dok sat ne završi, dok ne napišemo zadaću, dok ne pospremimo sobu/operemo suđe/prošećemo psa/ispravimo ocjene… Ako se nismo ponašali kako je okolina očekivala i željela od nas (bez obzira je li nas to zanimalo ili ne), onda smo kažnjavani vikom, deranjem, vrijeđanjem, neki možda i udarcima, zabranama… Ako smo željeli crtati, pjevati, stvarati rukama, trenirati šah umjesto nogometa ili svirati gitaru umjesto klavira, a okolini se to nije sviđalo i nije bilo u skladu s njihovim očekivanjima i željama, također smo možda kažnjavani vikom, deranjem, uvjeravanjem da nam to ne treba u životu (ili nekakvim drugim uvjeravanjem), vrijeđanjem, zabranama ili čak udarcima…

Velika većina nas davnih dana zaključila je kako nije u redu biti autentičan, kako nije u redu slijediti svoje srce, kako nije u redu smijati se na sav glas, šetati po razredu kada nam se šeće, reći nešto kada nam se govori… Moramo pitati za dozvolu da bismo govorili, da bismo otišli na wc, da bismo napravili što naše srce želi… I ne samo to, ako želimo napraviti nešto što naše srce želi, to mora biti nakon što ispunimo sve druge zadaće, obveze i očekivanja vezane uz školu, obitelj, religiju, vršnjake…

Zbog svega toga u nama postoji unutarnji konflikt, kojeg možda uopće niste ni svjesni. Jedan dio nas zna da se „mora“ prilagoditi očekivanju društva kako bismo preživjeli, kako bismo bili prihvaćeni, uklopljeni, kako bismo mogli podizati vlastite obitelji… Drugi dio nas upravo zbog toga pati, jer prilagođavanje društvenim očekivanjima i pravilima prečesto u isto vrijeme znači potisnuti svoju autentičnost, potisnuti svoj glas, oglušiti se na šaputanje vlastitog srca… Toliko smo se poistovjetili i identificirali s ulogama koje smo „morali“ igrati da velika većina ljudi zaboravi tko je, ogluši na poruke svog srca, ogluši na svoje istinske potrebe te zadovoljavanje istinskih i autentičnih potreba odgađa i odgađa za neko tamo buduće ljepše vrijeme, koje možda nikad niti ne doživimo.

Održavanje i svjesno zanemarivanje tog unutarnjeg konflikta troši jako mnogo životne energije, stvara energetsku neravnotežu u cijelom našem sustavu, a dugoročno može dovesti i do različitih životnih, zdravstvenih, socijalnih, psihičkih i drugih kriza. Te krize možemo zamisliti kao lonac u kojem se grije voda za čaj/juhu/kavu/što god. I svjesno zanemarivanje tog unutarnjeg pritiska i neugode, stresa i neravnoteže, ljutnje i krivnje dovodi do ključanja vode, odnosno krize. Voda kipi i može nastaviti kipiti tako dugo dok ili sva ne ispari ili ne smanjimo temperaturu/isključimo plamen (ovisno što kuhamo). Ako se svjesno ne pozabavimo tom krizom i njenim porukama koje uglavnom traže neku promjenu u našim obrascima misli, emocija, ponašanja, percepciji života, to što kipi u nama, samo će nastaviti kipiti i kriza će se vjerojatno samo produbljivati i proširivati na druga područja života. Možda krene od zdravstvene krize, pa se krene širiti na financijsku krizu, obiteljsku krizu itd. No, ako tu krizu shvatimo kao poruku života i ako svjesno uđemo u konflikt unutar nas, ako odlučimo nešto napraviti s njim (smanjiti temperaturu ili isključiti plamen), tada se kriza prestaje širiti na druga područja života i/ili se polako počinje povlačiti iz našeg života. U tom slučaju, gledajući iz retrospektive, shvaćamo kako nam je baš ta kriza pomogla da iz nje izađemo jači, autentičniji, mirniji, opušteniji, odgovorniji prema sebi, nježniji prema sebi, iskreniji prema sebi.

I nepotrebno je u cijeloj priči trošiti riječi i energiju na okrivljavanje drugih i sustava jer smo mi sada u bilo kakvoj krizi. Svi rade najbolje što znaju. Svi imaju izbor promotriti i preispitati svoje sustave vjerovanja, obrasce misli, emocija, ponašanja, životne navike te u skladu s dobivenim uvidima napraviti neku akciju u smjeru promjene. Svi imamo pravo na život bez patnje i svima je to moguće postići, no promjena ne ide izvana prema unutra (neka se promijene drugi ljudi i sustavi, pa ću onda i ja biti bolje), nego ide iznutra prema van (promjenom vlastite percepcije, obrazaca misli, emocija i ponašanja, mijenja se i vanjski svijet). Ne ide preko noći, no isplati se svaki i najmanji korak u smjeru vraćanja svojoj autentičnosti i svom putu pjesme Srca. (10. 10. 2022.)

S ljubavlju,

Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp