U pitanjima katoličke dogme Sveti Otac u Rimu smatra se nepogrešivim, ali kada je riječ o zemaljskim stvarima koje se tiču klimatskih promjena, papa Franjo uglavnom govori kroz svoju papinsku posterioru. U jednom trenutku, Francisco sugerira da ljudi koji emitiraju ugljični dioksid uzrokuju “potrese”, dok je njegova unutarnja duša Čuvara razjašnjena njegovom tvrdnjom da se svijet “urušava i da se možda približava točki preokreta”.
Najnoviji komentari pape Franje o klimatskim promjenama sadržani su u “Apostolskoj promociji” pod nazivom Laudate Deum. Nastavak je to na raniju encikliku sudnjeg dana iz 2015. kada je rekao da je CO2 – plin koji vrhovni papa ispušta svakim udahom – vrlo zagađujući. Najnovije pismo puno je emocionalnih pogrešaka, neutemeljenih znanstvenih mišljenja i hladne snishodljivosti prema sve većem broju znanstvenika koji osporavaju politički narativ klimatske krize. U jednom trenutku se kaže da ti znanstvenici iznose “navodno čvrste znanstvene činjenice”.
Francisco je na vrlo klimavim nogama sa svojom tvrdnjom da ljudi nekako uzrokuju podmorske potrese. Još je besmislenija njegova tvrdnja da potresi koje je uzrokovao čovjek uzrokuju udaljavanje zajednica. Kao što je Daily Skeptic nedavno primijetio, sveti gral klimatskog alarmizma je povezivanje potresa s ljudima koji voze svoje automobile. Nažalost, do danas se prijedlog može pronaći samo u besmislenom klimatskom strahovanju. Nedavni članak u The Conversation navodi “dokaze” da je gubitak površinskog leda u Skandinaviji uzrokovao brojne potrese prije otprilike 7.000-11.000 godina. Nažalost, daljnja istraživanja otkrila su da je jedini učinak tektonskih ploča pronađen u tiskanim pločama računala istraživača. Čini se da su potresi novo polje klimatskog alarma, što sugerira da je Francisco daleko ispred svih na ovom polju.
Papa također predvodi priču svojom tvrdnjom da se topljenje kontinentalnog ledenog pokrivača na polovima neće preokrenuti stotinama godina. Nije odmah jasno na što Francisco misli u vezi s otapanjem antarktičkog ledenog pokrivača. Uzbunjivači obično smatraju da je Antarktika teško mjesto za vođenje priče o Termogedonu. Prema Singhu i Polvaniju, zagrijavanja je “gotovo nepostojeće” najmanje 70 godina. NASA izvještava da je gubitak leda 0,0005% godišnje. Godine 2021. Južni je pol zabilježio najhladniju zimu od početka mjerenja 1957. godine. U međuvremenu, na Arktiku je već više od desetljeća u tijeku mali, malo publicirani, ciklički oporavak morskog leda.
Na jednom mjestu u svom pismu Francisco iznosi tvrdnju da je “provjerljivo da specifične klimatske promjene uzrokovane čovječanstvom značajno povećavaju vjerojatnost ekstremnih događaja koji su sve češći i intenzivniji”. Nije odmah jasno kako je moguće potvrditi nešto što je samo vjerojatno, ali čini se da Francisco misli na pseudoznanost pripisivanja vremena vođenu računalnim modelima koja se razvila posljednjih godina. Zapravo, njegova popularnost djelomično je odgovor na činjenicu da Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) trenutno odbija izravno povezati pojedinačne vremenske događaje s dugoročnim klimatskim promjenama.
Unatoč svim pokušajima negiranja, zataškavanja, zataškavanja ili relativiziranja ove problematike, nastavlja Francisco, znakovi klimatskih promjena su tu i sve su očitiji. Nitko ne može zanemariti nedavne ekstremne vremenske prilike kao što su suše, poplave i neuobičajeni toplinski valovi, nastavlja. Nije moguće sakriti povezanost tih globalnih klimatskih pojava i ubrzanog porasta emisije stakleničkih plinova, posebice od sredine 20. stoljeća, tvrdi. Kao što će redoviti čitatelji znati, mnogi znanstvenici rade upravo to, kao i IPCC. Prema svom posljednjem izvješću, IPCC kaže da postoji “nisko povjerenje” da ljudi utječu na suše u većini regija, dok je povjerenje općenito nisko u pripisivanju promjena u vjerojatnosti ili veličini poplava ljudskom utjecaju.
Sve što Francisco radi jest spajanje nedavnih vremenskih anomalija i tvrdnju o uzročno-posljedičnoj vezi s dugoročnim klimatskim trendovima. S obzirom da je globalno zatopljenje nestalo u posljednjih 25 godina, ova praksa je uobičajena u alarmističkim krugovima. Koristi se za promicanje kolektivističkog Net Zero narativa i duboko je neznanstven.
“Osjećam se obaveznim dati ova pojašnjenja, koja se mogu činiti očita, zbog određenih odbojnih i jedva razumnih mišljenja s kojima se susrećem, čak i unutar Katoličke crkve”, kaže Franjo. Zapravo, Papa ne pokazuje nikakav znak, kao što je bio njegov stav 2015., da je poslušao ikakvo alternativno gledište – “navodno čvrste znanstvene podatke” koji mu se čine tako neukusni. Samo ponavlja kolaps i prijelomnu točku koja plaši zeleni aktivistički lobi. Na taj način čini medvjeđu uslugu tradiciji crkvene potpore i pokroviteljstva znanstvenog procesa kroz samostane, financirane bolnice, škole i sveučilišta. Katolička Crkva naučava da su vjera u Boga i znanost komplementarne, au Katekizmu se napominje da “metodsko istraživanje u svim granama znanja, pod uvjetom da se provodi na istinski znanstveni način i ne nadilazi moralne zakone, nikada ne može biti u sukobu s vjerom, jer stvari svijeta i stvari vjere dolaze od istoga Boga”.
Naravno, bio bi potreban dulji članak od ovog da se identificiraju mnogi od neizbježnih sukoba iz prošlosti između crkvenih vlasti i nekih znanstvenih otkrića (da ne spominjemo Galilea). Što se tiče priče o klimi, znanstvenici tek počinju shvaćati složenost nelinearne atmosfere. Međutim, možda nije iznenađujuće da je Vatikan svoju utjecajnu zapregu povezao s trenutačnim neprovjerenim znanstvenim narativima koji uglavnom služe političkim ciljevima. U enciklici iz 2020. Franjo je govorio o mogućnosti svjetske vlade “opremljene snagom da osigura opće dobro”. Svjetskoj vladi treba dati “stvarnu vlast na takav način da osigura postizanje određenih ciljeva”. Na taj bi način bilo moguće postići multilateralizam koji ne ovisi o promjenama političkih prilika ili interesima nekolicine, a ima stabilnu učinkovitost, zaključio je.
Moguće je da se radi o papinskom govoru da se zaustavi Trump, Farage, Brexit i sve ostale mučne neugodnosti nacionalne demokracije.