Marko – Ivan Pekica – U Istri i dalje cvjeta talijanizam i talijanaštvo

Marko – Ivan Pekica – U Istri i dalje cvjeta talijanizam i talijanaštvo

Fašisti su svoju vlast u Istri najavili uništavanjem i paljenjem hrvatskih i slovenskih škola, domova, čitaonica i strašnim terorom nad nevinim stanovništvom. Preko 115 tisuća hrvatskih i slovenskih prezimena je potalijančeno, a Mussolini je u Istru naselio preko 30 tisuća Talijana, dok je iz Istre u isto vrijeme iseljeno preko 60 tisuća istarskih Hrvata.

Povod za ovaj moj današnji prilog dao mi je nedavni slučajni susret s dragim prijateljem Vinkom Grubišićem na autobusnoj postaji na Pantovčaku. Čekajući autobus za Mali plac, čavrljali smo o svemu i svačemu da bismo na kraju završili na  obojici dragoj temi Istri i istrijanskin (štokavski istarskim) talijanašima.

Naš dijalog je dodatno inspirirao 80-godišnji jubilej vraćanja Istre u krilo Hrvatske.

Bio sam vrlo ugodno iznenađen da Vinko tako dobro poznaje Istru i tešku bolest hrvatskih izdajica, potomaka Mussolinijevih slugu.

Ni Vinku ni meni, a ni mnogim drugima, nikako ne ide u glavu da u Istri još uvijek živi duh fašizma i etnocentrizma.

U nedavnim već ranije spomenutim slavljeničkim rujanskim pazinskim danima, nitko se nije sjetio tog sramotnog talijanaštva kojem je, za divno čudo, Hrvatski sabor poklonio dvojezičnost u Istri u kojoj ne živi takoreći ni 1 posto pravih Talijana.

O tome sam pisao u mojem Dnevniku prije 12 godina (ili točnije 3.10.2011.) u Hrvatskom slovu, želeći hrvatskoj javnosti objasniti kako širenje ideje o talijanašima najviše zdušno potpomažu (i dan danas) Hrvatski sabor, IDS, HDZ, HRT i ostali mainstream mediji.

Počnimo od Sabora. Gospodin Furio Radin (već mu samo prezime govori) nije nikakav Talijan, ali njegovo je demokratsko pravo da uživa sebe smatrati Talijanom.

HRT, pak, s posebnom radošću emitira seriju talijanske kuhinje Hrvatice iz Istre Lidije Bastianich (Baštijanić) koja sebe doživljava Talijankom, ali tu, nažalost, nije kraj.

U pojedinim emisijama urednici i voditelji tih emisija dozvoljavaju sudionicima tih emisija isticanja pojma „naši Talijani“, itd, itd.

No, da ne idem dalje, molim vas, drage čitateljice i čitatelji, da vas podsjetim da Anton Marti nije bio Marti nego Martinčić, da Nello Milotti nije Milotti nego Milotić, da Mario Bogliuni nije Bogliuni nego Boljunčić, da Fulvio Tomizza nije Tomizza nego Tomica, da Alida Valli nije Valli nego Valić, da Mario Andretti nije Andretti nego Andretić, da Igor Galo nije Galo nego Peteh, da Massimo Radossi nije Radossi nego Radošić, da Robert Matteoni nije Matteoni nego Matić, da Musizza nije Musizza nego Mušica, da Poretti nije Poretti nego Poropat, itd, itd,

Pula je Pula, a ne Pola. Rovinj je Rovinj, a ne Rovigno, Poreč je Poreč, a ne Parenzo, Labin je Labin, a ne Albona. Tar je Tar, a ne Torre.

Mogao bih cijelu noć pisati o prekrštenim (potalijančenim) prezimenima, imenima i toponimima.

Umjesto toga poklanjam vam dio mog Dnevnika objavljenog u Hrvatskom slovu 3.10.2011. godine.

Utorak, 4. listopada 2011. godine

Sređujući moj povijesni arhiv o istarskoj istini, pronašao sam novinski prilog Silvija Tomaševića objavljen u Večernjem listu 21. 09. 2009. godine pod naslovom: pet tisuća Istrana želi za premijera uz Jadranku Kosor i Silvia Berlusconija.

„Oko pet tisuća stanovnika Istre, Kvarnera i Rijeke zatražilo je talijansko državljantsvo u posljednje 3 godine”, rekao je talijanski generalni konzul Fulvio Rustico na skupštini Unije Talijana u Puli. Budući da i u Italiji od nedavno postoji mogućnost posjedovanja dvojnog državljanstva, hrvatski državljani koji zatraže talijansko državljanstvo, ne moraju se odreći hrvatskog. Prema talijanskom zakonu, nastavlja Silvije Tomašević, za dobivanje talijanskog državljanstva postojalo je vremensko ograničenje. Po njemu je oko sedam tisuća stanovnika Istre, Kvarnera i Rijeke dobilo talijansko državljanstvo, a prema zakonu donesenom 2006. godine koji nema vremenskog ograničenja, talijansko državljanstvo zatražilo je pet tisuća osoba.

Zašto mladi u Hrvatskoj traže talijansku putovnicu?

Uglavnom to čine, odgovara sam sebi Silvije Tomašević, kako bi se lakše mogli upisati na talijanske fakultete.

Svakome onome tko imalo bolje poznaje istarsku svakidašnjicu, jasno je da to nije jedini razlog.

U Istri jednostavno sve više cvjeta ljubav prema talijanizmu i talijanaštvu.

Prigodom mog posljednjeg gostovanja u Hrvatskom slovu, 11. 09. 2009. godine, u članku pod naslovom Za Istru treba imati dušu, između ostalog sam napisao:

Što se tiče ljubavi naših Istrana prema svemu talijanskom, tu nam naši dragi susjedi Talijani ne mogu zamjeriti ama baš ništa.

Mi i dalje činimo sve kako bi im se dodvorili i javno priznali kako nismo zaboravili na teška (talijanašima njima draga) Mussolinijeva vremena u našoj miloj Istri.

Kod jednog dijela istarskog pučanstva iz dana u dan sklonost prema fašo-črnome poprima izljeve prave talijanaške bolesti da se čovjek mora upitati kamo to ide i zbog čega je tome tako.

Nakon svih prava (jezik, škole,vrtići, jaslice, glasila, klubovi….) koje uživaju u Hrvatskoj kao nacionalna manjina uz svesrdnu pomoć nove hrvatske demokracije, zbog njihove sveopće ofenzive, mi Hrvati u Istri, uskoro ćemo ponovno morati u talijanske škole kako bismo mogli sudjelovati u javnom i kulturnom životu Istre.

Meni ni danas u glavu ne gre kako si, dragi moji talijanaši, u oči morete gledati i na talijansken se mid sobon pominjati i Talijanima se delati.

Moran van iskreno povidati da san jako žalostan kada vidin ča se denas joped oko nas dogaja.

Ljudi moji, ma ča van ni bilo dosta svega grdega ča su nan te tuje i domaće hudobe i izdajice za vrime Mussolinija delale kada su nas na svoje prikrstili, ščavima zvali, ricunisovin uljen i morskon vodon naše babe i dide, naše matere i oce napijali, na sve moguće foze mučili i u jame hitali.

Unatoč svemu tome mi i dalje čitamo, slušamo i gledamo priče o Štokovićevom zidu srama u Bujama, o odluci općinskog vijeća Tar-Vabriga o uvođenju obveznog učenja talijanskog jezika u osnovnoj školi, o sreći talijanskih prvašića (školska godina 2010/2011) Belevića, Brajkovića, Brčića, Duke, Grubice, Klarića, Knapića….

O istarskim kvazi Talijanima mogao bih pisati još na dugo i na široko, ali prepuštam čitateljima Hrvatskog slova  (danas portala Epoha) da iz nasumce izabranih prezimena maturanata (Bajić, Glavaš, Lešić, Matić, Pavlica, Hasanović, Bastijanić, Ivančić, Macuka, Petrović, Slipčević, Bašić, Kovač, Milohanić…..) talijanske srednje škole Dante Alighieri iz Pule, školske godine 2009/2010., sami zaključite kako ljubav prema svemu talijanskom u Istri i dalje lijepo i nesmetano cvjeta i razvija se pod patronatom usvojenih demokratskih zakona uz svesrdnu potporu najviših hrvatskih političara.

Tako je nedavno Predsjednik Ivo Josipović ponosno izjavio – Sretan sam što sam predsjednik i naših Talijana.

Bravo, dragi naš predsjedniče. Tako to rade pravi demokrati.

Iz daleka čujem zanosni glas istarskog župana Ivana Jakovčića u prepunoj pulskoj Areni za vrijeme posjeta talijanskog predsjednika Napolitana Hrvatskoj kako gotovo urliče: Viva Italia!!!!!

Neka ih je, ali ja se ipak više slažem s pazinskim gradonačelnikom Renatom Krulčićem koji je za vrijeme pazinskih rujanskih dana u svom nastupu istaknuo da je borba protiv fašizma bila teška i dugotrajna, ali svi moraju znati da Hrvati više nisu poslušno roblje.

Zahvaljujući precima današnjih talijanaša i njihovom prokazivanju, meni su tragične šajinske noći (9. siječnja 1944. godine) Rommelovi koljači žive spalili oca mi, baku, djeda, barbu i tetu, a kasnije u dvorištima ubili još petero članova najbliže rodbine.

Te iste stravične noći Nijemci su spalili cijelo moje drago selo Šajine i ubili 54 nevinih civila.

Ništa bolje nisu prošli ni Bokordići, ni Savičenta, ni Barbići, ni Lipa, ni Krešine…..

U znak zahvalnosti tim izdajicama (njihovim potomcima) darujemo sve, ako treba i ptičjeg mlijeka.

To je istina o Istri, to je, nažalost, Hrvatska danas.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp