Prepuštaš li se toku Životne rijeke ili se svim silama trudiš sve ono što Život jest ugurati u neke naučene okvire?

Prepuštaš li se toku Životne rijeke ili se svim silama trudiš sve ono što Život jest ugurati u neke naučene okvire?

Upitaj se ponekad: Prepuštaš li se toku Životne rijeke ili se svim silama trudiš sve ono što Život jest ugurati u neke mentalne i naučene i nametnute nam društvene okvire? Dozvoljavaš li kroz krize učiti i oslobađati svoja krila ili krize služe da se na tebe nataloži još jedan sloj blata koji s vremenom postane kruta i suha zemlja?

Znam… I iskusila sam toliko puta kako je to pokušavati Život ugurati u mentalne okvire samo zato što se čini prebolno i prestrašno dozvoliti sebi i priznati si kako se unutar svoje kože zaista osjećam.

No, imam dobru vijest za tebe. To nam se samo tako čini jer kroz život nismo imali prilike razviti vještine slušanja Sebe, nismo imali priliku dobiti potvrdu da je s nama sve u redu, nismo imali priliku naučiti se služiti emocijama na zdrav i surađujući način.

Emocije su jako važan dio ljudskog života, no kako taj dio koristiti ispravno ako neke emocije proglašavamo “negativnim”, a neke “pozitivnim”, ako su neke rezervirane samo za dečke, a neke samo za cure, ako je iskazivanje emocija rezervirano samo za posebne prilike i pod posebnim uvjetima… ?

Kako možemo razumjeti sebe, ako nam se nikad nije dala dozvola da razumijemo Tko smo, ako se od nas očekivalo da se prilagodimo i uguramo u tuđe mentalne kućice i okvire, ako oni koji su nas odgajali također nisu imali priliku naučiti razumjeti Sebe?

I odrastajući naučimo sami sebe gurati u određene mentalne i društvene kućice i okvire, a onda to isto radimo drugim ljudima i djeci (bilo da su naša, bilo da su tuđa s kojom smo u kontaktu kroz posao i druge životne situacije).

No sve to ne znači da ne možeš naučiti razumjeti Sebe. To ne znači da ne možeš naučiti surađivati sa svojim emocijama. I da, to znači da nema čarobnog štapića i da sve korake u šetnji vlastitim unutarnjim svijetom radiš sama/sam bez obzira želiš li nekoga pritom držati za ruku ili zaista sve to prolaziti sama/sam.

Većinu tog puta prolazila sam sama. Nisam imala povjerenja u ljude, nisam osjećala da itko razumije što pričam, osjećala sam se oduvijek kao vanzemaljac na ovoj planeti. I kada sam krenula u istraživanje i razvijanje tih vještina niti sam imala internet, a kad sam ga dobila nisam ga znala baš koristiti za te stvari, a i nije ih baš ni bilo. Oslonila sam se na knjige i učenje kroz pokušaje i pogreške.

Tek unazad nekoliko godina nekad sam si dozvolila prolaziti kroz određene stvari uz pomoć drugih ljudi, uz njihovu podršku i vođenje prilikom otkrivanja dijelova svog unutarnjeg svijeta koji “smrde”, koji mi se gade, u koje se bojim pogledati… I budući da imam iskustvo učenja i kroz knjige i kroz pokušaje i pogreške i uz pomoć drugih ljudi različitih struka, zaista mogu iskustveno usporediti ta tri načina učenja.

Učenje kroz knjige ima svoje čari. Učimo u svom tempu, osjetimo te riječi na svoj način, no često je ono što je rečeno teško i apstraktno prevesti u praktičnu primjenu. Ono što mi se događalo, naročito u počecima stjecanja vještina suradnje s emocijama i razumijevanja unutarnjeg svijeta, je to da sam često mislila i bila uvjerena da nešto shvaćam samo zato što sam pročitala informaciju. No, često me rijeka Života bacila na neku stijenu kako bi se taj oklop vrste unutarnje obrane zvan “imati informacije = imati znanje i vještinu” razbio na tisuću i jedan komadić.

I je li za moj tada “napuhani” ego to bilo bolno? Ooo, itekako jest. S vremenom sam naučila da imati informacije nije jednako imati znanje i vještinu, da imati informacije i držati za za informacije kao pijan plota u praktičnom životu često znači život pokušavati ugurati u nekakve okvire, umjesto nekakve okvire koristiti samo kao jedan od mogućih alata za odgovor na trenutnu životnu situaciju.

Učenje kroz vlastite pokušaje i pogreške je učenje koje je kod mene najčešće i tako zaista najbolje učim. No, takvo učenje bez kombinacije sa čitanjem, pohađanjem praktičnih edukacija i pomoći drugih stručnih ljudi je vrlo sporo, naporno, frustrirajuće i s najviše zamki da sve pošalješ u onu stvar i odustaneš od učenja.

Učenje uz pomoć drugih ljudi za mene je zaista blagoslov i veliki vjetar u leđa, veliki oslonac i pomoć, ali samo pod određenim uvjetima. Osnovni uvjet je taj da osjetim od druge osobe poštovanje i stav da ona nije moj guru niti nitko koga trebam veličati, već netko tko mi pruža ruku podrške da sama napravim korake unutar sebe koji su mi potrebni i na koje u tom trenutku osjetim da sam spremna.

I rijetko nalazim stručne ljude koji zaista osjećaju vlastitu vrijednost i ponos na sve što su prošli i na sve što znaju, što mogu ponuditi drugima, a da u isto vrijeme znaju da je put vraćanja sebi intimna stvar, da se osoba koja je ispred njih možda osjeća izgubljeno i svakako, ali da su odgovori i rješenja već u njoj, baš u onom dijelu nje koju uporno potiskuje i izbjegava.

I taj uvjet za mene ne znači kako umanjujem važnost uloge koju neki učitelj/terapeut ima za mene u tim trenucima, već je samo vrsta upozorenja na zamku koju rad s nekom vrstom stručne osobe može nositi.

Zamka je ta da osoba kojoj treba pomoć u svom terapeutu vidi svog spasitelja, da postane ovisna o njemu i da na taj način svoja krila još dodatno sreže. Jer, iz moje perspektive, poanta je vratiti se Sebi i preuzeti odgovornost za sve ono što nosimo unutar sebe te kako djelujemo i bivamo kroz život. A to nam nitko drugi ne može reći. Mogu nas uputiti, mogu nam pokazati smjer, ali sami unutar sebe zapravo osjetimo na koji način naša Pjesma Srca komunicira s nama i na koji način se želi pokazati svijetu.

Ako nemaš povjerenja prema rijeci Života, ako životne krize doživljavaš kao kaznu, jesi li spremna/spremna sve to pogledati iz nekog drugog kuta i odbaciti krute dijelove sebe?

Ja sam tu, za one iz Zagreba i okolice koji požele raditi sa mnom. Od sada moje objave možeš pratiti i na telegram profilu Put Pjesme Srca – https://t.me/putpjesmesrca

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp