Sebičnost trajno ubija odnose među ljudima. Podijeljenost među ljudima i sveopće otuđenje neminovno okreće ljude jedne protiv drugih, a to moćnici i žele. Žele nas vidjeti posvađane, razjedinjene, okrenute jedne protiv drugih, sebične, osamljene, nezaštićene…

Ljudi uporno u drugima vide konkurente, rivale umjesto da vide potencijalne prijatelje i suradnike. No, moć zajedništva uvijek je jača od moći pojedinca, ali to nekim ljudima naprosto ne dolazi do mozga. Sve dok je njima dobro, tuđe ih nevolje ne zanimaju. Takvi će ljudi živjeti izolirano od drugih i sami sebe dovesti u situaciju da u slučaju neke nepravde koja će im se kad – tad dogoditi u životu budu potpuno sami, bez ikoga na koga bi se mogli osloniti.

U jednom od mojih eseja napisala sam, ako se dobro sjećam: „Kada me budeš trebao, potraži me na onom mjestu na kojem si ti bio kada sam ja trebala tebe.“ Malo ironije nije naodmet. Postavlja se pitanje – trebamo li biti tu za nekoga koga nije bilo ni blizu kada je nama trebala pomoć? Trebamo li biti prema svima isti, nevezano za to kakvi su ti ljudi prema nama? Sve su to pitanja koja si kroz život postavljamo… Sve je stvar trenutka, životnih okolnosti u kojima se nalazimo i onog našeg unutarnjeg osjećaja. Naš unutarnji glas dat će nam najbolji odgovor na sva pitanja.

Našom lijepom gestom prema nekome tko nas je možda u nekom trenutku razočarao posramit ćemo ga i možda mu pomoći da razmisli o sebi i odluči biti bolji čovjek. Zato, ne žurimo s odbijanjem drugih ljudi kada nas trebaju. Svi smo mi samo ljudi. A, ljudi griješe. Dajmo jedni drugima šansu da budemo bolji. Uvijek sve može biti bolje. Već sada. 

Često će nam se u životu dogoditi da vrlo ugodna iznenađenja pa tako i empatiju doživimo od nama potpuno nepoznatih ljudi, što smatram posebnim blagoslovom. Osjećaj koji nas tada obuzima je neopisiv riječima. To su poruke dobrote koje zauvijek ostaju s nama, dajući nam vjetar u leđa i ispunjavajući naša srca nekom posebnom toplinom.

Najbolji odgovor na sve nepravde kojima nas život zapljuskuje je da unatoč njima ostanemo humani. Nepravde su iskušenja kojima se trebamo znati oduprijeti. Činimo dobra djela i ne očekujmo ništa ni od koga. Ne očekujmo ništa zauzvrat. Sve se u životu ionako vraća na ovaj ili onaj način.

Netko kome smo pomogli u životu možda nama neće uopće pomoći kada nam bude trebalo. To je život. Tada ćemo saznati da smo svoje vrijeme, svoju dobrotu i svoje emocije naprosto davali krivim, nezahvalnim ljudima. Ali, ne brinimo zbog toga. Nisu svi ljudi zahvalni. Jako je puno nemilosrdnih predatora među nama koji će nas samo htjeti iskoristiti.

Nemojmo da nas nepravde, predatori i nezahvalnici mijenjaju. Ne dozvolimo im to. Budimo ljudi. Ostanimo ljudi unatoč svim mogućim nepravdama kojima nas život zapljuskuje. 

Budimo osjetljivi na nepravde koje se događaju drugim ljudima, a ne samo na one koje se događaju nama. Budimo prijatelji jedni drugima kada život to od nas zatraži. Pružimo jedni drugima ruke.

Čast divnim iznimkama, čast predivnim ljudima koji su puni empatije i koji ovaj svijet čine boljim mjestom. Sresti takve ljude pravi je blagoslov. To su ljudi koje može zaboljeti tuđa rana i koji će istinski proživljavati sve s drugim ljudima.

Ne bojmo se osjetiti tuđu patnju, budimo nekome rame za plakanje, budimo nekome ruka spasa i nada u bolji svijet. Učinimo sve što možemo za osmijeh na nečijem licu. Nemojmo misliti samo na sebe.

Osjećajnost kao takva i empatija nešto su čemu se trebamo najviše diviti i što trebamo njegovati u sebi, jer bez toga ovaj svijet umire. Bez toga ništa više nema smisla. Ljudi su stvoreni za međusobnu suradnju, za komunikaciju, za interakciju, a ne da budu usamljeno i otuđeno mnoštvo na brodu koji tone.