Prošli mjesec znanstvenici su objavili da su uspješno ekstrahirali RNK iz ostataka izumrlog tasmanijskog tigra. Posljedice ovog podviga značajne su za napore ‘istrebljenja’.

Vraćanje mrtvih vrsta dugo je bila stvar znanstvene fantastike. Ali sada, zahvaljujući novom napretku u istraživanju DNK i RNK, znanstvenici su korak bliže postizanju tog cilja. Prema riječima stručnjaka, ovaj bi napredak uskoro mogao rezultirati i oživljavanjem ljudskih leševa.

DNK, ili deoksiribonukleinska kiselina, je nacrt tijela. DNK u stanicama sadrži sve informacije potrebne za izgradnju cijele jedinke, kodirane u kromosomima. Ali da bi to učinili, moraju se specijalizirati i formirati određene vrste stanica, proces poznat kao ekspresija gena – a tu na scenu dolazi RNA ili ribonuceleinska kiselina. 

To je arhitekt, koji te planove pretvara u živo biće. 

A sada su dr. Emilio Mármol Sánchez i njegovi kolege ekstrahirali, sekvencionirali i analizirali RNK iz 130 godina starih ostataka tasmanijskog tigra.

Podvig nije lak, s obzirom na to da su molekule RNK mnogo krhkije od DNK, za koje se ponekad smatra da se počinju raspadati nekoliko sati nakon smrti.

Sada je dokazano moguće, obnovljena, drevna RNA mogla bi pojačati napore za uklanjanje izumiranja.

Ali – i to je veliko ali – još uvijek postoje pitanja na koja treba odgovoriti prije vraćanja vrste iz mrtvih, osim mnogih drugih važnih znanstvenih koraka koji su potrebni.

Prvo, filozofski. Da je mamut rođen kao moderni slon, bi li se znao ponašati kao mamut? Ili bi se ponašao kao dlakavi slon? 

Bez drugih pripadnika svoje vrste od kojih bi mogli učiti, a rođeni su u sasvim drugačijem svijetu od onog u kojem su evoluirali i živjeli, bilo koja uskrsnuta vrsta vjerojatno neće biti točna replika onih koje su joj prethodile, čak i ako izgledaju isto.

To ne znači da definitivno ne bi i dalje ispunjavali ekološku nišu koju su nekoć činili, pomažući u oblikovanju i potencijalnoj obnovi ekosustava – ključni argument za vraćanje mamuta, goluba putnika i drugih.

Međutim, postoji mogućnost da su određenu nišu ove vrste već popunile druge u desetljećima, stoljećima ili tisućljećima otkako su nestale. To rezultira time da uskrsle vrste spadaju u kategoriju ‘invazivnih’, unatoč tome što su tehnički bile tamo prve.

Invazivne vrste su među najvećim prijetnjama ekosustavima diljem svijeta, a povijesno kada su se ljudi uključili, premještajući životinje tamo gdje ne bi bile, stvari nisu išle dobro.

S obzirom na opasan položaj tisuća živih vrsta na svih sedam kontinenata, mnogi tvrde da bi novac potrošen na pokušaje oživljavanja izumrlih životinja bilo bolje potrošiti na zaštitu onih koji su u opasnosti da im se pridruže.

Unatoč tome, još uvijek nismo sasvim na razini Jurskog parka, a neki znanstvenici ne vjeruju da će izumiranje ikada biti moguće. 

Ali za sada, evo još samo tri životinje koje znanstvenici pokušavaju doslovno vratiti iz mrtvih.

Dodo

Izraz ‘mrtav kao dodo’ sažima tragičnu i brzu smrt vrste. Bez straha od ljudi nakon što su evoluirali na bujnom raju Mauricijusa, veliki, neletači lako su bili plijen nizozemskih vojnika koji su stigli na otok oko 1600. Osim toga, krčenje šuma i uništavanje njihovih gnijezda od strane drugih grabežljivaca koje su doveli doseljenici značilo je da je dodo izumro oko 80 godina nakon dolaska Europljana.

Međutim, vraćanje ptica iz mrtvih predstavlja dodatne znanstvene komplikacije zbog prirode reprodukcije ptica. Trenutačni proces izumiranja zahtijeva pristup jajnoj stanici ili ženskoj spolnoj stanici koja je spremna za oplodnju. Ovo je relativno jednostavno nabaviti kod sisavaca, manje kod ptica.

Umjesto toga, znanstvenici iz Colossal Biosciences, koji vode projekt, moraju otići korak dalje unatrag. Jajašca se formiraju iz primordijalnih zametnih stanica, a upravo njima znanstvenici pokušavaju manipulirati pomoću genoma dodoa kako bi jednog dana reproducirali poznatu pticu.

quagga

Vrsta koja je sve započela zapravo uopće nije vrsta, već podvrsta – iako to neki i dalje osporavaju. Poput dodoa, istrijebili su ih europski doseljenici, a posljednji quagga uginuo je u zoološkom vrtu u Amsterdamu 12. kolovoza 1883.

Napori da se oživi ovaj zagonetni konj, s njegovom izrazitom bojom pola zebre, pola konja, traju u Južnoafričkoj Republici već gotovo 40 godina u projektu Quagga. Radeći na temelju činjenice da je quagga podvrsta ravničarske zebre, tim znanstvenika koristio je selektivni uzgoj jedinki kako bi učinkovito pokušali koncentrirati gene onih s karakteristikama koje su najsličnije quaggi, na kraju proizvodeći jedinke koje nalikuju quaggi i nosi svoj prepoznatljivi uzorak dlake.

Ali hoće li to biti quagga ili neobična zebra?

tasmanski tigar

Unatoč svom imenu, tasmanijski tigar nije mačka, a unatoč svom izgledu, nije pas. To je – ili je bio – tobolčar mesožder. 

Kao i quagga, posljednji od ove velike vrste uginuo je u zoološkom vrtu. U slučaju tilacina, ili tasmanskog tigra, bio je to posebno nesretan kraj – osoblje je zaključalo životinju iz njenog skloništa i, dva mjeseca nakon što je vrsta dobila zaštićeni status, uginula je od izloženosti 7. rujna 1936.

Poput dodoa, pretjerani lov i uništavanje staništa od strane europskih doseljenika – plus unošenje bolesti – doveli su do brzog izumiranja tilacina.

Ali sada, Colossal Biosciences, tvrtka koja stoji iza uskrsnuća dodoa, nada se obnoviti tilacin i ima za cilj imati ‘istrebljenu stvar nalik tilacinu’ u roku od deset godina.

Tvrtka također radi na vraćanju vunastog mamuta – u sljedećih pet godina.