Znam da će vam ovo možda zvučati glupo. Ne znam za vas, ali ja imam osjećaj kao da živim u paralelnoj stvarnosti gdje logika nema nikakvog utjecaja na razvoj događaja.
Osobe koje nisu doživjele niti osjetile rat, glasaju protiv primirja.
Osobe lišene svake moralnosti, govore nam o poštenju i etici.
Osobe koje bi vlastitu majku prodale, govore nam o vjernosti i odanosti.
Osobe koje nikad neće imati obitelj, govore nam o intimnosti.
Osobe koje nisu baš normalne, govore nam da je to što rade normalno, definirajući normalnost na neki svoj način te namećući svima ostalima tu svoju definiciju normalnosti.
Osobe koje nemaju veze ni o čemu, vode naš glavni grad.
Osobe koje znaju što je istina, serviraju nam laži bez imalo srama.
Možda sam preoptimističan, tražeći osobe kojima se još uvijek može vjerovati. Znam da ih ima i dobro je što ih ima, jedini problem je u tome što se te osobe ne žele spuštati na nivo gore navedenih osoba. To su jednostavno dva nespojiva svijeta, ili možda bolje reći dvije galaksije. Eto, zato se i osjećam kao da živim u paralelnoj stvarnosti, kao, pretpostavljam i većina vas koji čitate ovaj moj tekst.
No, ne dajmo se pokolebati. Nemojmo gubiti vjeru da sve može biti bolje i drugačije samo zbog onih koji čine sve što je u njihovoj moći da nam svakim danom bude sve gore, a svi znamo tko su oni. Jednom će i njima odzvoniti.
