Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) pokreće projekt temeljen na onome što je poznato kao “digitalna javna infrastruktura” ili DPI.

A sveobuhvatno opravdanje/objašnjenje ovih aktivnosti je postizanje UN-ovih ciljeva održivog razvoja (SDG).

Što bi UNDP trebao raditi prilično je jasno iz njegovog naziva, ali ono što je sam DPI, moderna je riječ koju koriste u pomalo zanimljivom/alarmantnom sporazumu organizacija poput UN-a, ali i Europske unije (EU), Zaklade Gates, i naravno, Svjetski ekonomski forum (WEF).

Ono što DPI treba učiniti, u najboljem slučaju, jest razviti pomoć na više načina. Međutim, oni koji se dublje bave floskulama i “korporacijskim govorom” koji dolazi iz ovih organizacija, odbacuju termin i politiku kao prijevaru za ubrzavanje uvođenja digitalnih osobnih iskaznica i plaćanja, s rokom do 2030. godine.

8. studenog je datum kada UNDP provodi svoj program “50 u 5”, koji je opisan kao unaprjeđenje “razgovora o razvoju sigurne, uključive i interoperabilne digitalne javne infrastrukture (DPI)”.

Pogodite tko je na predstavljanju: Zaklada Billa i Melinde Gates. I zašto ne – Digital Public Goods Alliance and Co-Develop grupa zauzela je središnje mjesto u mnogim od ovih nastojanja.

Ako ste državljanin države članice UN-a i vaša vlada (tj. porezni obveznici) doprinosi raznim naporima UN-a i osjećate se ili nelagodno, ili jednostavno niste dobro informirani o svemu tome.

Za eksperiment ovog projekta odabrano je 50 zemalja.

Ove zemlje su nažalost ono što možete lako pretpostaviti da bi bile – one u Africi (osobito subsaharske) i također, iz nekog razloga, još uvijek, Indija.

Neformalni glasnogovornik globalnih elita sa sjedištem u Švicarskoj, WEF je u rujnu objavio niz članaka koji u biti potiču implementaciju DPI-ja.

I naravno, WEF se koristi opravdanjem da malo tko može odbaciti “razmišljanje o djeci”.

“Dječja prava diljem svijeta mogu se unaprijediti ulaganjem u digitalnu javnu infrastrukturu”, stoji u jednom naslovu na web stranici grupe.