Naša je vanjska realnost zrcaljenje naših unutarnjih postavki – čuli smo vjerojatno mnogo puta. Ponekad bismo na rečeno odmahnuli rukom, ponekad osjetili frustraciju. Jer kako je moguće da je vani sada ovako, kada ja to ne želim i u meni je neka sasvim druga priča – pomislili bismo.
Proučavajući Život i njegove zakonitosti iz dubine, ali i povlačeći duboke spoznaje iz proširenog stanja svijesti, nebrojeno sam puta naišla na živuće, opipljive dokaze da je sve podešeno upravo na ono: kako unutra, tako i vani.
I da je stvar potpuno individualna, unatoč priči kolektiva. Ljudskom umu je to teško prihvatiti jer on za isto nema niti kapacitet, a niti alate. Da bi se ova spoznaja doista provukla kroz naše biće te da bi na temelju toga uzdigla naše Živote na višu razinu, potrebno je dopustiti samom sebi izlazak iz uma i zaći u polje proširene svijesti.
To se rijetko može postići raspravama, razmjenama uvjerenja i sudjelovanjem u uobičajenim pričama, posebice onima koje se čvrsto drže strukture ili ovozemaljskog poretka. Za tako nešto potrebna je hrabrost, svijest, širina, dubina, sposobnost da se odreknemo i posljednjeg čvrstog uvjerenja te naposljetku, ljudskim jezikom rečeno – zrnce ludosti.
Svaka misao nosi u sebi svoju energiju. Svako uvjerenje, svaka riječ, svaka radnja posjeduje svoj energetski naboj. Ako se smjestimo unutar bilo kojeg ograničavajućeg uvjerenja, čak i ako toga nismo svjesni, zatvaramo se za čuda i naša vanjska realnost gubi svoju elastičnost. Drugim riječima, tada je ona omeđena na mnogo uži spektar boja, iskustava, mogućnosti, vitalnosti, radosti i koječega još predivnoga.
Čuda se događaju kada je portal otvoren. Kada um utihne i ne robuje ni jednom trodimenzionalnom uvjerenju. Kada je prostor podešen na slobodu u svakom pogledu.
Sloboda je prije svega stanje svijesti bez uvjerenja. Nakon što se postigne ta fluidnost duha, ona se manifestira na vanjsku realnost. A tada joj nema kraja.
I tada nema kraja čudima. Probudimo se u Ljubavi.