Neki su se naši građani navodno požalili kako strahuju za svoje pošiljke i račune otkako su u Hrvatskoj pošti zaposlili strane radnike koji ne govore hrvatski jezik. Uvjet za zapošljavanje bilo je poznavanje engleskog jezika. Kažu naši građani kako se vidi po njima da se ne snalaze baš najbolje u našoj zemlji, iako oni sami tvrde da se odlično snalaze. No ipak kažu kako je hrvatski jezik specifičan, jer ima slova kakvih nema u engleskom jeziku i trebalo bi im dosta vremena da ga svladaju. No, osnove našeg jezika ipak su svladali i namjeravaju dugo ostati u Hrvatskoj. Ono što je našim ljudima Njemačka, to je njima, kako kažu, Hrvatska.
Nakon zapošljavanja stranaca iz spomenutih zemalja u dostavnim službama, sada se toj praksi priklonila i Hrvatska pošta. Brojni su novinari stoga pitali Hrvatsku poštu odakle sve dolaze novi radnici i jesu li za prijem u službu testirani u znanju hrvatskog jezika, jer poznato je da mnogi naši građani ne govore engleski jezik, a službeni jezik u Hrvatskoj još je uvijek hrvatski, a ne engleski jezik, zar ne? Nije nam poznato jesu li ti ljudi morali znati išta drugo osim engleskog jezika i koji su još kriteriji morali biti zadovoljeni za njihovo zapošljavanje?
Ovdje nam se nužno nameće pitanje kako će se naši ljudi koji ne govore engleski niti neke druge strane jezike uopće sporazumjeti sa strancima zaposlenima u Hrvatskoj pošti i to na radnim mjestima u čijem je opisu izravni kontakt s klijentima? O tome se nije razmišljalo – o zadovoljstvu klijenata koji bi svakoj organizaciji, instituciji ili korporaciji trebali biti na prvome mjestu. Ne. Razmišljalo se samo o tome kako proći što jeftinije u plaćanju radne snage. A, ljudi na terenu neka se snađu kako god znaju, kao i građani koji su vidno iznenađeni ovom praksom.
Evo kakav je odgovor našoj cjelokupnoj javnosti poslala Hrvatska pošta, odnosno njezin odjel za odnose s javnošću:
‘Logično je i očekivano da radnici iz azijskih zemalja dobro govore engleski jezik, a to je jedan od ključnih kriterija pri selekciji i zapošljavanju stranih radnika u Hrvatskoj pošti. Znanje engleskog jezika nužno je prvenstveno zbog sporazumijevanja s ostalim kolegama s kojima rade. Strani radnici dostavljaju tiskovine i rade kao ispomoć u općoj dostavi pri isporuci običnih pismovnih pošiljaka. Kolege koji se uvode u posao nisu sami, već su uvijek u pratnji iskusnog kolege.
Od gotovo devet tisuća radnika Hrvatske pošte, njih 67 su strani državljani, 42 radnika su stigla iz Indije, Filipina, Nepala i Bangladeša, dok je ostatak iz Europe, primarno iz susjednih zemalja poput Srbije, Makedonije te Bosne i Hercegovine.
Hrvatska pošta potpisnica je Povelje o raznolikosti u organizaciji Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj. To znači da javno podržavamo, štitimo i razvijamo raznolikost u svojoj organizaciji i svom lancu vrijednosti. Zbog toga nam je izrazito žao što pojedini mediji otvaraju prostor omalovažavanju stranih radnika kroz priču o nepoznavanju hrvatskog jezika.’
U službenom priopćenju Hrvatske pošte razvidno je da ih je zasmetalo medijsko zabadanje nosa u to koga oni zapošljavaju. Ali, zaboravljaju na to da javnost to ima pravo znati. Naši su ljudi, naime, ogorčeni najviše zbog činjenice da sami u vlastitoj državi koju redovno servisiraju ne mogu naći posao, što je posve razumljivo. Ogorčenost po ovom pitanju zapošljavanja Nepalaca, Indijaca i Filipinaca našim se građanima doista ne može zamjeriti. Ne gledajmo na te ljude iz perspektive zaposlenih i uhljebljenih ljudi, već iz perspektive nezaposlenih i obespravljenih domaćih ljudi koji se s punim pravom osjećaju izigrano. Sjetimo se samo kolikim su ljudima naši vladajući preko noći ukinuli osnovno zdravstveno osiguranje samo zato što se nisu na vrijeme pojavili u Jukićevoj? Nije li to sramotno? I koliki su naši ljudi zbog tog poteza vladajućih preko noći ostali bez svojih terapija bez kojih je nekima i život ugrožen ako ih ne uzimaju redovito. Eto koliko naša država drži do svojih građana. Tim su potezom možda najviše rekli o sebi.
Vođena političkom korektnošću i nadahnuta tolerancijom, Mojmira Pastorčić, novinarka i urednica RTL Direkta stala ja u obranu prakse zapošljavanja ljudi iz raznih stranih zemalja izrazivši se o tom problemu sljedećim riječima:
„A sada se sjetite vašeg strica, ujaka, brata ili sina koji se ono jednom odselio u Njemačku, isto tako u potrazi za boljom plaćom i boljim životom, koji je isto radio za malu plaću za koju Nijemci nisu htjeli raditi. Dok se još nije snašao, dok nije naučio jezik i dok nije znao ulice. Zamislite da vašem stricu Mati netko govori da se vrati doma, da što bleji, da što ne zna njemački, i da što nije čuo za umlaut. Zamislite da portali mrzilački pišu da tko je zaposlio te Hrvate? Toga se sjetite idući put kad vam zasmeta zbunjeni Filipinac.“
Istina je da su naši ljudi oduvijek odlazili u svijet, kao što to čine i danas – trbuhom za kruhom. O tome su pisane knjige i snimani nostalgični filmovi. Ali to uopće nije za usporedbu, jer zemlje u koje su naši ljudi odlazili i u koje još uvijek odlaze su bogate zemlje čiji su građani zbrinuti i sigurni i koje nemaju toliko beskućnika, siromaha, nezaposlenih i nezbrinutih, da ne kažemo obespravljenih ljudi kao što to ima Hrvatska i upravo je zato apsurdno da tolike privilegije dajemo pridošlicama iz svih mogućih zemalja, dok lokalni stanovnici nemaju za kruh i još k tome strahuju za sebe i svoju imovinu.
Naši najkvalitetniji poslovni kadrovi danas odlaze u svijet gdje će vjerojatno i ostati, jer nisu pristali na prekvalifikaciju i željeli su raditi posao za koji su obučeni, što je posve razumljivo. Zašto bi neki doktor medicine vozio taxi, ako je cijeli život posvetio svom obrazovanju želeći liječiti ljude? Zašto bi neki arhitekt bio konobar ili čistač ulica, samo zato što u njegovoj struci nema posla za njega, dok u ugostiteljstvu ima, a ulice samo čekaju da ih netko pomete? Zašto bi neki profesor bio poštar ako želi educirati mlade ljude i raditi u svojoj struci? Događa se zamjena stanovništva. Ona je neizbježna. Naši ljudi odlaze u inozemstvo u potrazi za dostojanstvenim životom kakvog zaslužuju, a ovdje dolaze ljudi raditi bilo kakve poslove samo da zarade koji euro. Migrantska kriza samo intenzivira ovaj sociološki proces. Mijenja se društvena karta svijeta koji se pretvara u jednu veliku Ameriku, u jedan veliki ‘melting pot’.
Eto, sada znamo da je i naša zemlja nekome Amerika. Ima i onih ljudi koje je Amerika doslovno ispljunula, kako bi oni svoju Ameriku pronašli u Hrvatskoj. Mislim, naravno, na Ameriku kao zemlju ostvarenja svih snova, na onu lažnu, bajkovitu Ameriku koju su nam Amerikanci godinama servirali u svojim filmovima ispirući nam mozgove. Sva sreća da nismo na to nasjeli. Danas bi nas to skupo koštalo – da smo kojijm slučajem spakirali kofere i doista otišli put Amerike i tamo ostali.
Istina je da ima vrlo dragih i poštenih ljudi koji ovdje dolaze pošteno raditi kako bi prehranili svoje obitelji. Propaganda mainstream medija uvijek će ići u smjeru toga da nam prikažu kakvu idiličnu priču o nekom dragom i simpatičnom strancu koji nam donosi pošiljku. No, nažalost ima i onih ljudi koji ne dolaze ovdje raditi, nego ostvariti neka svoja prava, ljenčariti i svoje slobodno vrijeme kojega hvala Bogu imaju na bacanje – raditi nerede po našim gradovima.
Brojni napadi na nedužne prolaznike preplavili su Internet. Nema te cenzure koja će spriječiti da te snimke ugledaju svjetlo dana.
Na snimkama migranata nema tu klasične prtljage nekoga tko odlazi u svijet trbuhom za kruhom. Ti muškarci uopće nisu za usporedbu s nečijim stricem Matom koji je s deset kofera i suzama u očima, teška srca otišao u Njemačku na tko zna koliko godina kako bi pošteno radio i nešto zaradio. I, da, naš fiktivni Mate se pod stare dane vraća u Hrvatsku, vraća se vođen srcem domu svom kako bi pod stare dane nahranio svoju napaćenu dušu. A, pitanje je gdje će završiti ovi silni momci koji u velikom broju pristižu u Europu sa skupim mobitelima i cigaretama koje su im glavni rekviziti. Šetati ulicama europskih gradova više nije sigurno kao što je to bilo nekad. Nisu to više iste ulice. Mnogo se toga promijenilo na gore, a zastrašujućih scena ima sve više i više.
Još nešto, na većini snimki koje kruže internetom, a koje prikazuju migrante vide se samo muškarci. Gdje su žene i djeca? Nešto se doista čudno događa. I moramo biti na oprezu. Pojavila se i jedna jeziva snimka u kojoj migranti sjede u nekom restoranu i pričaju o tome kako je njihov jedini cilj uspostaviti Islam u Europi i sve one ljude koji to ne prihvate prozvati nevjernicima i smaknuti. Migrantska kriza je nešto čemu bi se trebalo pristupiti puno ozbiljnije i, ako treba, zatvoriti naše granice dok se ista ne smiri. Nije lako sve to promatrati hladne glave.
Kao što vidimo više je tu problema oko zapošljavanja sve većeg broja stranaca u Hrvatskoj. Prvi od njih je taj što bi prednost pri zapošljavanju ipak trebali imati domaći ljudi, lokalni stanovnici koji plaćaju sustav pod čijom čizmom žive. Ne mogu stranci imati veća prava u Hrvatskoj od domaćih ljudi. Izbjeglice, (i)migranti dobivaju od naše države sve što žele – besplatan prijevoz, kvalitetan i udoban smještaj, novce za život, a sad po novom čak i grobna mjesta. Dobro plaćena radna mjesta za koja često nisu uopće kvalificirani niti educirani također dobivaju zahvaljujući Povelji o raznolikosti i sličnim dokumentima koji našoj državi diktiraju ponašanje prema strancima dajući im prednost pred domaćim stanovništvom.
Primijetit ćemo da se priča o nepoznavanju hrvatskog jezika ovdje proteže kao ključno pitanje, što i jest jedno od ključnih pitanja, a zašto i ne bi bilo? Ne bi li se svi oni ljudi koji žele živjeti i raditi u Hrvatskoj trebali služiti hrvatskim jezikom? Zar to nije neki minimum? Što ako, primjerice, netko od naših ljudi ne zna engleski jezik? Kako će se sporazumjeti s tim ljudima?
Nevjerojatna je količina površnosti s kojom se pristupa nekim vrlo važnim problemima. Ako se netko usprotivi toj praksi, odmah ga prozivaju rasistom, što uopće nije slučaj. Radi se samo o tome da ne mogu postojati privilegije ni za koga, a najmanje za strance. Ako domaći ljudi koji su pogonsko gorivo sustava nemaju privilegije, onda ih zasigurno ne trebaju imati niti stranci koji tu dolaze kao jeftina radna snaga.
Od naših se ljudi pri zapošljavanju traže kvalifikacije, svjedodžbe, preporuke, radno iskustvo, radna sposobnost, stručnost…, a ponajviše veze i poznanstva. Ovo potonje ipak je najvažnije od svega, jer kod nas bez neke veze ne možeš apsolutno ništa. A, što se traži od stranaca? Očito ne previše toga, jer ih štite svi mogući zakoni i povelje na koje se pozivaju iskorištavajući svoj migrantski status i snižavajući pritom cijenu rada u Hrvatskoj.
Podaci govore o tome da se ne radi o ljudima koji ovdje dolaze iz ratom zahvaćenih područja pa se s pravom pitamo kako onda dolaze do statusa privilegiranih i ugroženih ljudi dislociranih iz svojih domicilnih država pod nekim neizbježnim okolnostima. Ne, to su ljudi koji ovdje dolaze svojevoljno, vrlo upućeni u to na što sve imaju pravo. U tome je problem i sve to ljude smeta. S pravom su ljudi zabrinuti. Nitko nije rasist samo zbog toga što je u strahu od ljudi koje ne pozna i ne zna s kojim je namjerama došao u našu zemlju, je li došao ilegalno ili legalno, je li došao raditi ili iskorištavati našu državu? Neka ti ljudi dođu u Hrvatsku legalno, neka nauče naš jezik, dobit će radne dozvole i neka se zaposle u skladu sa svojim kvalifikacijama i iznajme stanove i neka plaćaju najamninu za iste kao što to čine svi ostali ljudi. Naš čovjek na radu u inozemstvu mora iznajmiti stan, ne daju mu te bogate države ni besplatan prijevoz, ni krov nad glavom, ni novac. Naš čovjek zaradi novac i sve to plaća sam, osim ako mu tvrtka za koju radi to ne omogući.
Izgleda da je biti stranac postalo jedno od traženijih zanimanja diljem svijeta pa mnogi to debelo iskorištavaju. Čim čuju da je biti stranac u nekoj zemlji vrlo isplativo, odmah odlaze u tu zemlju glumeći žrtve kako bi tamo ostvarili neka prava.
Jedno je sigurno – migrantska kriza stvorila je strah u ljudima, a zapošljavanje stranaca iz siromašnih zemalja provodi se zbog želje za jeftinom radnom snagom i snižavanjem cijene rada u pojedinoj zemlji pa tako i u Hrvatskoj. Građani se osjećaju ugroženo ne samo zbog toga što sami u svojoj zemlji ne mogu naći posao, već zbog toga što više ne znaju jesu li sigurne ulice naših gradova ili ćemo tim istim ulicama uskoro morati hodati u pancirkama? Jer, Amerika ima i svoju tamnu stranu koju nerado prikazuje u svojim (propagandnim) filmovima pa tako i svi njezini klonovi, a naša je zemlja posredstvom amerikanizacije nažalost postala jedan od njih. Dobili smo što smo htjeli. Zapadne vrijednosti. Slobodu (čitaj: ropstvo), demokraciju (čitaj: demonkraciju), slobodu medija (čitaj medijski gulag i najgoru moguću cenzuru) i tako bliže i tako dalje. Htjeli smo biti Amerika, umjesto da smo ostali svoji na svome i bili mudri i oprezni pri svakom novom koraku u silnim integracijama na vlastitu štetu i štetu vlastitog suvereniteta i prava na izbor i odlučivanje o vlastitoj sudbini.
Izvor: RTL, YouTube, Facebook, Telegram, Dalmatinski portal
